Međugorje: Put Podbrda

14.07.2011

Hodom častiti Boga! Negdje sam pročitao da je to hodočašće. Ima smisla. Tako sam ja, po već ne znam koji put, na 30. obljetnicu Gospina ukazanja krenuo put Međugorja.

Iskreno, mislio sam da je moja hodočašća počela hvatati kriza. Gubio mi se smisao pješačenja, žuljavih nogu i isprženog lica, kada bi sve svaki put bilo potpuno isto.

Ispovijed, misa u crkvi, ili češće oko crkve, uhvatim koju minutu za zaspat na kvrgavoj drvenoj klupi, popijem kavu da me održi budnim bar do kuće i hvatanje prijevoza za natrag! I nije to toliko samo po sebi ni strašno, dapače, ali već mi je ušlo u naviku i ne izazove nikakav šok u meni. A bez šoka, bez onoga nečega što će ti se urezati negdje duboko i promijeniti te, neće biti ni plodova.

Nije mi trebalo još jedno hodočašće koje ću samo propješačiti. Krenuo sam s jednom skrivenom željom u sebi i sa sumnjom sam zamolio Boga da mi da snage da izdržim. Želio sam ovaj put otići na stvarno mjesto ukazanja, na mjesto gdje se Gospa spustila i pomilovala sve nas. Želio sam ovaj put posljednje plodove pobrati na Podbrdu. Korak po korak, selo po selo, Međugorje me opet dočekalo. Onda opet klasika. Vidno umoran stojim u redu za ispovjediti se. Misa traje. I dalje sam iscrpljen od tridesetak i nešto kilometara u nogama.

Ali ima li veće okrijepe od Pomirenja i Euharistije? Ja tada nisam mogao smisliti ništa bolje. Pogled u nebo, nigdje ni oblačka. Nešto me toliko vuče prema onome brdu. Krunica u ruci, volja u glavi i vjera u srcu, sasvim dovoljno. Svaki korak uzbrdo, svako zrno krunice, svaki hodočasnik koji se spušta natrag u Međugorje govorili su mi da sam bliže mjestu ukazanja. I baš na tom putu prema gore, dvije su me osobe posebno obradovale. Dok sam bio zanesen u molitvi, između mnogo nepoznatih lica koja se spuštaju ugledam jedno meni poznato, ugledam svoju prijateljicu. Znam da i nije to neka slučajnost, to je ipak tu blizu, na Podbrdu, ali je meni taj neočekivan susret tako popravio taj dan, sjetio sam se kroz nju svih svojih prijatelja i ponio ih sa sobom Gospi.

Druga osoba koja me obradovala je potpuno nepoznata. I dijete je. Taj malac, od možda nekih 5-6 godina, trčao je uz Podbrdo. U jednom trenutku skliznuo se na neki dobro izgažen kamen i ružno pao na zemlju. Onda me očarao. Odmah se ustao, otresao hlače i nastavio dalje. Nije se osvrnuo iza sebe, nije se rasplakao. To dijete mi je u tom trenutku bilo najbolji mogući svjedok vjere. Kroz glavu su mi prošle Isusove riječi: „Zaista, kažem vam: Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko."

Otišao sam do Gospina kipa, u onoj gužvi se uspio sabrati i dovršiti svoju molitvu. Sve sam vas nosio u srcu. Ovo hodočašće bilo je sa smislom. Osjetio sam to tek na Podbrdu, osjetio sam to ugledavši Anamariju, osjetio sam to u onom djetetu. Zahvalio sam Kraljici Mira, okrenuo se i krenuo „hodočastiti" natrag u život.

 Tomislav Gašpar/frama.ba


loading...