Međugorje: Put Podbrda

Iskreno, mislio sam da je moja hodočašća počela hvatati kriza. Gubio mi se smisao pješačenja, žuljavih nogu i isprženog lica, kada bi sve svaki put bilo potpuno isto.

Ispovijed, misa u crkvi, ili češće oko crkve, uhvatim koju minutu za zaspat na kvrgavoj drvenoj klupi, popijem kavu da me održi budnim bar do kuće i hvatanje prijevoza za natrag! I nije to toliko samo po sebi ni strašno, dapače, ali već mi je ušlo u naviku i ne izazove nikakav šok u meni. A bez šoka, bez onoga nečega što će ti se urezati negdje duboko i promijeniti te, neće biti ni plodova.

Nije mi trebalo još jedno hodočašće koje ću samo propješačiti. Krenuo sam s jednom skrivenom željom u sebi i sa sumnjom sam zamolio Boga da mi da snage da izdržim. Želio sam ovaj put otići na stvarno mjesto ukazanja, na mjesto gdje se Gospa spustila i pomilovala sve nas. Želio sam ovaj put posljednje plodove pobrati na Podbrdu. Korak po korak, selo po selo, Međugorje me opet dočekalo. Onda opet klasika. Vidno umoran stojim u redu za ispovjediti se. Misa traje. I dalje sam iscrpljen od tridesetak i nešto kilometara u nogama.

Ali ima li veće okrijepe od Pomirenja i Euharistije? Ja tada nisam mogao smisliti ništa bolje. Pogled u nebo, nigdje ni oblačka. Nešto me toliko vuče prema onome brdu. Krunica u ruci, volja u glavi i vjera u srcu, sasvim dovoljno. Svaki korak uzbrdo, svako zrno krunice, svaki hodočasnik koji se spušta natrag u Međugorje govorili su mi da sam bliže mjestu ukazanja. I baš na tom putu prema gore, dvije su me osobe posebno obradovale. Dok sam bio zanesen u molitvi, između mnogo nepoznatih lica koja se spuštaju ugledam jedno meni poznato, ugledam svoju prijateljicu. Znam da i nije to neka slučajnost, to je ipak tu blizu, na Podbrdu, ali je meni taj neočekivan susret tako popravio taj dan, sjetio sam se kroz nju svih svojih prijatelja i ponio ih sa sobom Gospi.

Druga osoba koja me obradovala je potpuno nepoznata. I dijete je. Taj malac, od možda nekih 5-6 godina, trčao je uz Podbrdo. U jednom trenutku skliznuo se na neki dobro izgažen kamen i ružno pao na zemlju. Onda me očarao. Odmah se ustao, otresao hlače i nastavio dalje. Nije se osvrnuo iza sebe, nije se rasplakao. To dijete mi je u tom trenutku bilo najbolji mogući svjedok vjere. Kroz glavu su mi prošle Isusove riječi: „Zaista, kažem vam: Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko."

Otišao sam do Gospina kipa, u onoj gužvi se uspio sabrati i dovršiti svoju molitvu. Sve sam vas nosio u srcu. Ovo hodočašće bilo je sa smislom. Osjetio sam to tek na Podbrdu, osjetio sam to ugledavši Anamariju, osjetio sam to u onom djetetu. Zahvalio sam Kraljici Mira, okrenuo se i krenuo „hodočastiti" natrag u život.

 Tomislav Gašpar/frama.ba