Fra Mario Knezović: Kako sam htio snimiti Gospu!?

Tu vijest mojoj obitelji priopćio je pokojni otac. Naime, kupili smo sijeno na jednoj ledini i iznenadili smo se kad je otac u žurnome stavu prišao nama djeci (8 braće i 1 sestra) i pun ushićenja rekao: Ostavljajte vile i grablje idemo u Međugorje gdje se Gospa ukazala. Prvi put sam čuo za Međugorje. Svi smo bili zatečeni...

U to doba gotovo je bilo nezamislivo prekinuti posao u „po bijela dana" i ostaviti iza sebe nezavršen posao na „sramotu" cijeloga sela! To se nikada nije do tada događalo. Na brzinu smo odjenuli čistu i skromnu ljetnu robu i svi se s majkom i ocem uputili tražiti mjesto ukazanja. Otac je vozio stari Opel-Taunus koji je imao spojena sjedišta i naprijed i nazad pa smo se svi natiskali. Otac je davao načelne upute o ponašanju. Tako nam je kazivao ako tadašnja milicija bude uz cestu da se saginjemo iza sjedala kako bi ispalo da nas se vozi manje od desetoro. Isto tako, govorio nam je što učiniti ako nas budu ispitivali gdje idemo. Sad tek vidim kako se u običnim ljudskim glavama morala imati sva strategija u to tegobno i nadasve represivno komunističko vrijeme. Cijelim putem do Međugorja smo uglavnom molili, a svako malo netko je od nas djece postavljao upit jesmo li blizu. U to doba nam se taj put, nešto duži od sat vremena, učinio kao vječnost.
Pri ulasku u Međugorje vidljiva je bila milicija. Otac je bio vidno uznemiren premda nama tio nije htio ničim pokazati. On nas je hrabrio i sam obeshrabren. Neke automobile prije nas su zaustavljali i ljude su propitivali, neki kažu i maltretirali. Nas nisu zaustavili pa smo se mi šalili po prilici kako nisu ludi da nas zaustaviti jer kad bi nas ovoliko u automobilu natiskanih pregledali. Otac je pored jedne drače, to dobro pamtim jer sam se o jednu očeprljao, parkirao automobil i opet smo pošli u nepoznato. Ljudi nam upiru prstom da idemo prema nekom brdu. Svijet je sa svih strana prilazio na stazu koja je vodila kroz vinograde. Bilo mi tada žao što je grožđe bilo tek u nastajanju jer sam ga bio željan. Kad smo se počeli uspinjati na to brdo puno drače, sikavice, oštroga kamenja sa svih strana se čula molitva, pjesma.

U zraku se osjećalo oduševljenje koje je graničilo s ekstazom. Opet s druge strane vladala je neizvjesnost hoće li ljudi s petokrakom pustiti one pse na ljude. Na brdo je išla masa svijeta. Toliko svijeta sam do tada jedino vidio kad sam kao dijete išao u Posušje na proslavu Velike Gospe.

Na brdo smo došli malo prije šest sati. Bilo je vrlo vruće. Sjeli smo na kamenje, molili i čekali. Svatko je iznosio svoje vijesti o ukazanju. Potom su na brdo stigla djeca. Meni je u oko zapao mali Jakov, valjda zato što mi je po godinama bio najbliži. Odmah smo potrčali za njima i bili smo vrlo blizu samoga mjesta ukazanja. Tada sam ja stupio na „scenu". Iz male školske torbice izvadio sam diktafon i imao jasnu viziju: Ja ću snimiti što Gospa govori! U tom trenutku otac me s čuđenjem pogledao, prekrižio se i rekao: Ostavi to mislit će da smo „špijuni" i da snimamo za one koji vode one pse! Ja sam bio neumoljiv i rekao ne briga me ja hoću snimit Gospu pa da svi čuju u selu što Gospa kaže. Kad se djeca u šutnji kleknula na kamenje ja sam uključio diktafon na poziciju snimanja. No, čudo se dogodili. Djeca su govorila, a ja ih ništa nisam čuo. Počeo sam biti u strahu da nisam oglušio. Tada sam prstima čistio uši misleći da jedini ja ne čujem što djeca govore i što Gospa govori njima. Ocu sam šapnuo kako ne čujem. On je rekao šuti. Tada sam shvatio da ipak čujem, ali da ne čujem djecu. To je za mene bio tužan trenutak. Ništa nisam čuo i ništa nisam snimio. Tako je moj prvi novinarski zadatak bio neuspješan.

Na povratku kući nije me napuštala ta ranjenost što nisam snimio Gospu. Kad smo, već kasno navečer, došli svojoj kući u krševiti hercegovački zaselak svi su nas čekali da im pričao o ukazanju. I staro i mlado je sjedilo na kamenim stepenicama i slušalo izvješće. Potom se čula zajednička molitva koja se nije propuštala niti u jednoj kući. Od toga trenutka ljudi iz moga sela su živjeli s Gospinim porukama.

Ljudi su masovno, mnogi bosonogi, išli pješice Gospi na zavjet. Išlo se sporednim putovima jer su komunisti presretali pješake i priječili odlazak. Uvijek sam radi išao pješice Gospi što činim i danas kao svećenik. Drugu večer, iza moga odlaska u Međugorje, potajno sam u ime obitelji slušao vijesti Radio Vatikana. Ja bih slušao pa bi u kući prepričao što je rečeno, jer su to bile jedine vijesti u kojima se nešto istinito govorilo Hrvatima i Crkvi. No, opet sam ostao tužan. Ništa Vatikan nije javio o ukazanjima. Ja sam kao dijete smatrao pa zar išta može bit važnije od toga, a ništa nisu rekli. Tek kasnije shvaćam zašto je to bilo tako. I tek kasnije saznajem da je taj prvi odlazak u Međugorje bio treći dan ukazanja kad je Gospa potvrdila svoju nazočnost i pozvala na mir između čovjeka i Boga.

medjugorje-info.com