Otvoreno pismo Nevenku Barbariću načelniku općine Ljubuški

otvoreno pismo, nevenko barbarić, Ljubuški
Naime već godinama vodim bitke, ponekad su izgubljene, ponekad su dobivene, ali nikada nisu lagane. Bitke za jednog mališana, specijalca, kako ga ja zovem. Kad se rodio bila sam presretna, sin, mamin mali sin. Dok je izrastao, zaostajao je u razvoju, ne priča, malo toga razumije, ali smije se, veseo je i topao dječačić. To što je dječak s posebnim potrebama, nimalo nije umanjilo moju sreću koju sam osjećala kad se rodio.

Lagala bih kada bih rekla da je lako jer nije, ali s vremenom shvatite da taj križ (za mene blagoslov) zbilja treba znati nositi i da ste zbog tog posebni. On za mene nikada nije problem, on je radost i sreća, ljubav koju možete osjetiti samo kada imate takve, nevine oči. Ono što mi je Bog poslao, s tim se mogu nositi. Ali kako se nositi s ljudima na ovoj zemlji, kako se nositi s onima koji pored svojih ušiju ne čuju, pored svojih očiju ne vide, onima koji uzimaju što nije njihovo i ne daju ti ono što je tvoje???

Tako sam i ove 2013.g. povela još jednu bitku, bitku za svog sina.

Načelniku naše Općine, Općine Ljubuški, poslala sam zahtjev da plati ovom mališanu prijevoz do rehabilitacijskog centra u Širokom Brijegu. Moj sin je dijete za kojeg je to jedino i najbolje rješenje. Tu bi se skrbili o njemu ono vrijeme dok ja nisam s njim, dok radim. Mislim da ne moram ni spominjati da ovaj mališan na to ima puno pravo. Ne tražim da mi nešto daju, samo tražim da ne uzimaju moje, naše. Prošlo je više od 60 dana, a ja još uvijek nemam odgovor. Pa se pitam je li tako teško pronaći nekoliko minuta za razgovor, nekoliko minuta za odgovor ili dogovor?

Da, čini mi se da je našem načelniku teško!

Pokušala sam u nekoliko navrata doći do njega. Jedanput je bio na odmoru, a drugi put na radnom odmoru. Neki su mi čak rekli da je "promijenio" mjesto svog ureda, da većinu poslova obavlja u jednom lokalnom kafiću i da je bolje da ga potražim tamo, ali to je ispod moje razine.

Možda mislite da se sad pitam je li ova bitka izgubljena? Ali ne, ne pitam se to jer znam da više ni jedna za mog sina neće biti izgubljena, to ne ću dopustiti. Možda će trajati dugo, i na to smo spremni, ali iz nje ćemo izići kao pobjednici. Ovo je samo početak i u njemu molim poštovanog načelnika da nam bar da odgovor na naš zahtjev, zahtjev upućen njemu 8.8.2013.g.

I ne želim da se pitate tko sam, jer ja sam Marija Markota, jedna ponosna majka, majka dječaka s posebnim potrebama!

ljubuski.net