Nediljko Vegar o zlostavljanju njegove obitelji od strane ljubuških UDBAša

Vegarov otac i jedan brat su usljed toga teško oboljeli, majka mu je dobila slom živaca, a najmlađi brat Nediljko je morao emigrirati.
Prošli mjesec navršila se 38. godišnjica smrti mučki ubijenih hrvatskih vitezova, poznatijih kao Bugojanska skupina - Fenix. Ti hrabri hrvatski revolucionari i borci za slobodu, položili su svoje živote na oltar domovine, te ujedno zabili klin u srce omražene nam Jugoslavije, te stvorili pukotinu,koja se 18 godina nakon njihove smrti pretvorila u rascjep, koji je i rasprsnuo tu zločinačku tvorevinu.

20.lipnja 1972 god. na područje tadašnje Jugoslavije,upala je skupina od 19. mladića,pripadnika Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva,u nadi i uvjerenju da je došao trenutak,kada će hrvatski narod napokon ustati i zbaciti jugoslavensko/srpski jaram,a oni su trebali biti predvodnici oružanog ustanka.

S današnje vremenske distance,možemo ustvrditi da je ta njihova plemenita i domoljubna ideja,već unaprijed bila osuđena na propast,jer na žalost hrvatski narod nije bio zreo ni spreman za takvo nešto,a i svjetske prilike ne bi dozvolile raspad njihove miljenice Jugoslavije, jer zapadne demokratske zemlje,nisu sebi smjele priuštiti luksuz gubitka tampon zone između njih i suprotstavljenog Varšavskog pakta,jer to je ono što je bila Jugoslavija,i ako komunistička,ipak neutralna.

Progon obitelji Pave Vegara u Vašarovićima kod Ljubuškoga

Progon je predvodio njihov susjed Udbaš Rade - Radoslav Vukojević, rođen 9. listopada 1939. u Vašarovićima, koji je u svojoj udbaškoj karijeri imao tri posebna slučaja: montiranje procesa Miljenku Hrkaču, neljudsko maltretiranje obitelji jednog od vođa Skupine Fenix '72. Pave Vegara i atentat na Gojka Bošnjaka u Njemačkoj.

Nediljko Vegar, brat Pave Vegara, jednog od vođa Skupine Fenix '72., čiju je obitelj Rade Vukojević godinama nadgledao i terorizirao, svjedoči: 'Moj susjed Radoslav-Rade Vukojević, dugogodišnji službenik bosanskohercegovačke Udbe, bio je vršnjak i prijatelj u djetinjstvu moga pokojnog brata Pave Vegara. Negdje krajem 6. mjeseca 1972. potražio me jedan rođak i rekao mi na brzinu kako je moj brat Pavo upao sa skupinom emigranata u bosanske planine i da se tamo bore s policijom i vojskom. Upozorio me je da je naša kuća pod prismotrom i da ne puštamo nikoga noću, jer možemo nastradati. Odmah sam to rekao ocu. Naš pas je počeo žestoko lajati svaku noć. Jedne večeri je utihnuo. Ujutro smo ga našli mrtva iza kuće. Bio je otrovan. Dana 7. srpnja 1972., u poslijepodnevnim satima došli su u naše dvorište Stanko Lauc iz Vašarovića u civilu i Vlado Mišetić-Butarin iz Grabovnika u odori rezervne policije, vodeći iza sebe neke ljude u vojnoj odori. Lauc ih je postavio na stražu oko naše kuće, a oca i mene je pozvao da idemo pred našu seosku školu i da tamo čekamo daljnje upute, ‘jer je opća mobilizacija’. Tamo su već bili okupljeni svi odrasli muškarci iz našega sela. Netko ih je razvodio na straže tako da su pred školom ostali samo stariji brat Rade Vukojevićeva Mirko, Stipe Piljić-Gutin, moj otac, ja i neka djeca. Ocu je netko rekao da može ići kući, jer je prestar, a ja da moram još pričekati. Pred sam mrak 7. srpnja 1972. došao je policijski auto. Na zadnjem sjedalu je bio moj otac s lisičinama na rukama. Mene su prozvali i također mi stavili lisičine na ruke te mi naredili da sjednem na mjesto suvozača. Odveli su nas u ljubuški zatvor. Kod mene u ćeliju je došao Rade Vukojević i pitao me znam li što se događa. Rekao sam mu da sam čuo, ali ne znam je li istina. On je tada počeo vikati i pitati me da mu kažem gdje je Pavo, ‘jer će tako i tako biti ubijen’. Tu istu večer su mi na ruke stavili lisičine i izveli me van, pred policijsku postaju. To isto su uradili i s mojim ocem. A onda su nas, u pratnji udbaša Kreše Šimića, proveli u mostarski zatvor. Mene su držali u ćeliji br. 52, a oca u br. 53. Ispitivali su nas i tukli palicama. Čuo sam kako tuku oca i kako on jauče. Svašta sam prošao u životu, ali to su mi bili najteži trenuci.

Negdje polovicom devetog mjeseca otvorio je stražar vrata ćelije i pozvao me da izađem jer mi je stigla posjeta. Izašao sam do stražarske sobe i imao što vidjeti. Tamo je bio Rade Vukojević. Kad me je ugledao skočio je sa stolice kao da se silno raduje što me vidi i počeo me grliti. Zapanjilo me je njegovo ponašanje pa sam samo promrmljao: ‘Rade, je li itko od mojih živ?’ Na to je govorio: ‘Prčija te Isus, što si uzima advokata? Ćaća ti je mora prodati kravu da ga plati’. Zatim je dodao: ‘Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto bolestan’. To me je šokiralo. Kasnije sam saznao da su, po nalogu Rade Vukojevića, bili uhitili i moga 17-godišnjeg brata Jerku. Optužili su ga da je u obližnjoj prodavaonici kupovao konzerve za Pavu, a on ih je kupovao da bi prehranio sebe i desetogodišnju sestru Rosu, s kojom je ostao sam kod kuće.

Nakon izlaska iz zatvora pobjegao sam u Njemačku i u emigraciji sam ostao do stvaranja samostalne hrvatske države. U Domovinu sam se vratio sredinom 1991. godine i odmah sam pristupio jedinici ZNG-a. Ostatak rata proveo sam u HV-u, najviše uz generala Antu Gotovinu. Moji ideali su ispunjeni, jer je stvorena hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brate Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva je. Mi smo od prošlih hrvatskih generacija preuzeli žezlo borbe za samostalnu hrvatsku državu i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili. Na sljedećim hrvatskim generacijama je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i nove hrvatske generacije časno obaviti svoju dužnost kao što smo i mi obećavši našim precima'.

Nediljko Vegar je za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a  2005. godine umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske.


Organizator ubojstava Rade Vukojević

U prethodnim poglavljima spomenuli smo Radu Vukojevića kao jednog od najzloglasnijih hercegovačkih udbaša. Rade odnosno Radoslav Vukojević koji je navodno u vrlo prisnim odnosima s Jadrankom Prlićem, rođen je 9. listopada 1939. u Vašarovićima kod Ljubuškog. Nakon završene gimnazije, 1963. počeo je raditi u PTT-u Ljubuški, ali ubrzo je prešao u ljubuški, a potom i širokobriješki SUP.

Godine 1968. otišao je u mostarsku Udbu gdje je radio kao operativac po pitanjima unutrašnjeg neprijatelja i ustaške emigracije. Tu je ostao do 1975. kade je prešao u Sarajevo. U svojoj udbaškoj karijeri Rade Vukojević je imao tri posebna slučaja: montiranje procesa Miljenku Hrkaču, maltretiranje obitelji jednog od vođa Bugojanske skupine Pavla Vegara i atentat na Gojka Bošnjaka.

U prvom slučaju Rade Vukojević je, zajedno sa svojim kolegom Matom Vujičićem, zaslužan za prikupljanje lažnih dokaza o sudjelovanju Miljenka Hrkača u nekoliko protujugoslavenskih diverzija, a među ostalim i za postavljanje mine u kino 20. oktobar u Beogradu. Dio istrage protiv Hrkača vodila je slovenska Udba koja je odbila sudjelovati u lažiranju dokaza, što je čak izazvalo sukob CK Slovenije i CK Bosne i Hercegovine. Hrkač je preko sedam godina proveo u istrazi i strijeljan je tek nakon četvrte osude na smrt.

Kao susjed obitelji Vegar, Rade Vukojević je bio zadužen za nadgledanje i dugogodišnje teroriziranje oca i dvojice braće vođe Bugojanske grupe Pavla Vegara. Vegarov otac i jedan brat su usljed toga teško oboljeli, majka mu je dobila slom živaca, a najmlađi brat Nediljko je morao emigrirati.

Nakon prelaska u bosansko-hercegovačku centralu Udbe u Sarajevu, Vukojević je do umirovljenja radio u Odjelu za vezu po pitanju hrvatske emigracije i Odjelu za obrambene pripreme.

Bože Vukušić | Hrvatski list