FOTO  Lamentacije s kamena

kamenjar, kamen, putovanje kroz hercegovinu
Glavna prometnica tog područja je danas već istrošeni uski asfaltni put, odvojak s magistralne ceste koji preko Svitave, Hutova i čitavog Zažablja završava u Neumu.

Ako ste samo turist-vikendaš, željan malo brčkanja u mlakom Jadranu i prženja na uistinu žarkom hercegovačkom suncu, onda će i ovakav put poslužiti svrsi. Možda ovo zvuči kao nepopularan slogan kakve amaterske turističke agencije, ali ja trenutno ne znam smisliti ništa bolji uvod u cijelu priču.

Moram priznati da sam i sam nekoliko puta isprobao ovaj aranžman, ali me je svaki put mnogo više od čitave te priče o moru, sunčanju i brčkanju privlačila divlje lijepa priroda ovog kraja. Autentičan je to i iskonski krš, kakav se rijetko gdje još može susresti. Budući da sam i sam dijete kamena, u meni se, eto, pojavio poriv koji zove na hodočašće, jer samo proputovati ovim predjelom za mene više nije bilo dovoljno.

Nije mi bilo teško pronaći ni suputnike, svi do jednoga ljubitelji kamenjara, provjereni i dokazani na više pohoda. Trebalo je se i stoički načekati dok u beznađu kišnih nije osvanuo jedan, eto barem obećavajući, maglovit dan.

Izbor naše ekspedicije je pao na planinu Žabu, središnji i dominantan masiv čitavog tog područja. Riječ je o planini s najvišim vrhom od nekih 950m, pa bi je iskusniji planinar možda i svrstao u nešto veće brdo, naravno, ako se izostavi poprilično teška konfiguracija terena. Sam masiv je dinarskog pravca pružanja, a dijeli se na Malu i Veliku Žabu.

Mala Žaba se uzdiže iz same neretvanske doline. To je pogranično područje sa nekoliko nižih vrhova. Istočni dio planine ili Velika Žaba je hercegovački i znatno je viši a završava prijevojem iznad Hutova.

Nama je to bilo više nego dovoljno podataka za naš bijeg u izgubljenu Arkadiju koju smo u tim vrletima bili voljni pronaći i u njoj makar nakratko zaboraviti na neizvjesnost vremena u kojem jesmo. Nismo znali za postojanje prave staze ili možda nismo uistinu ni željeli znati, jer bi time narušili naš ionako priželjkivan istraživački pristup.

Meni se opet čitavo vrijeme dok smo se iskrcavali nešto niže stare hutovske utvrde po glavi vrzmala misao da u ovoj kamenoj pustoši klasično obilježene staze vjerojatno i nema. Samo mjesto mi nije izgledalo kao omiljeno posjetište lokalnih planinarskih udruga.

Ostavili smo za sobom Hadžibegovu kulu, iz taktičkih razloga smještenu na već spomenutom prijevoju, s kojeg se nekad dobro mogla kontrolirati granica s obje strane, unutarnji i vanjski neprijatelj kojeg je nekadašnji kapetan ovog grada imao u izobilju. Za neke je bio uman čovjek, načitan i vidovit, dok je drugima i dan danas u sjećanju kao okrutan zulumćar, sujetan i inventivno dovitljiv u metodama mučenja koje je primjenjivao na okolnom stanovništvu.

Sve u svemu, svojevrsna blaža verzija Vlada Tepeša naših krajeva. Danas je njegovo nekad moćno uporište prilično zapuštena ruina, s nekoliko zanimljivih arhitektonskih formi i rješenja. Tvrđava je posljednji put do kraja poharana u hercegovačkom ustanku. Sudeći po onom što je ostalo, to je svojevremeno moralo biti doista impozantno zdanje. Pretpostavlja se da je tu prvotno bila mletačka graničarska postaja koja je stalnim pomicanjem granice dopala Turcima trajno u ruke.

Kao i za dobar dio mnogih drevnih i ruševnih obitavališta okrutnih vladara plave krvi, tako se i za ovo mjesto vežu razne legende od one o njegovoj ukletosti i opsjednutosti mističnim silama, pa sve do podatka o tome kako u unutrašnjosti utvrde nikad nije viđena zmija, što je doista teško za povjerovati, jer bi ih u njenom okolišu moralo biti mnoštvo.

Iz razmišljanja o mračnim stranama povijesti i raznim teorijama zavjere koje su se javljale na vidiku trgnuo me je stvaran pogled na metalno čudovište koje strši u vis pred nama, ustvari samo odašiljač jedne od mnogih telekomunikacijskih tvrtki, smješten na jednu omanju kotu nešto dalje od samog puta.

'Ako ništa, imat ćemo barem dobar signal, zapnemo li negdje u ovom kraljevstvu kamena,' pomislih. S toga mjesta pucao je pogled na dobar dio padina južne strane, nekoliko grebena koji su zaklanjali jedan drugoga, a položaj glavnog vrha smo odatle za sada mogli samo nagađati. Trebalo je odrediti početni pravac kretanja. Pod nama je bila brežuljkasta udolina, prošarana s nekoliko niskom dubovinom obraslih dočića. Iz tog pravca su zirkali obrisi Prapratnice što se usjekla duboko u podnožje Žabe.

Počeli smo sa spuštanjem do najbližeg suhozidom omeđenog zaravanka koji nam se u ovom trenutku učinio najpitomijim. Već nakon prvih nekoliko koraka uvjerio sam se u svu nesigurnost terena kojim gazimo. Mnogo podlokanih i labavih ploha pod nogama zvalo je na opreznost pri svakom koraku. Zaobišli smo prvi greben, pokušavajući još uvijek uhvatiti pravi ritam. Došavši do onog dočića što nam se izdaljega činio prikladnim, uvidjesmo brzo da je i on samo zapuštena poluledina obrasla gustom živicom kao jedinom crtom obrane od kamenog ništavila koje ju sve više stišće.

Situacija je sad bila nešto jasnija. Da bismo „zajašili" prve ozbiljnije padine, trebalo se spustiti kroz još nekoliko srodnih dolaca odvojenih oronulim suhozidima. Na dnu zadnjeg, kao na pijedestalu izdvojen, iskrsnuo je pred nas prvi među jednakima, jedan golemi dub istinski zanimljive fizionomije. Njegovo stablo je bilo debelo i stameno, ali nekako mučenički kvrgavo i izvitopereno, kao i sama krošnja, tek tu i tamo prošarana suhim lišćem. Ali bio je još živ, ranjen, ali živ, pokorno podnoseći svaku nedaću što se od tko zna kada na njega obrušava.

Dugo sam ga posmatrao dok smo se odmarali u ostatcima jednom dubokog hlada. Da stabla mogu govoriti, ovo bi nam sigurno ispričalo tegobnu priču. Izgledao je kao otuđen i odbačen čovjek, pogažen od života i ostavljen od svijeta, sa snagom dostatnom za još jednu, posljednju bitku.
Izbijamo na jedan ravniji kameni plato i krećemo se čitavom njegovom, na žalost, nevelikom dužinom, nadajući se nekom puteljku. Iznenađeni smo njegovom dobrodošlom prohodnošću i gostoprimstvom jedne osamljene kamenice, pune još uvijek svježe kišnice iz koje nema više što piti.

Sad je to samo pojilo za crnostrika, crnokruga i ostale podvrste. Na rubu smo težeg uspona koji nećemo moći još dugo izbjegavati ma koliko nam se on ovdje neugodan činio. Svuda unaokolo duboki su tragovi vatrene stihije. Iz prevrnutih kamenih gromada stršili su nakrivljeni kosturi ogoljenog nižeg raslinja, čineći tako čitav ambijent još apokaliptičnijim. U daljini vidim još osamljenih orijaških dubova. Za oko je zapinjao njihov pravilan raspored i podjednako odstojanje. Svaki od njih kao da je držao neku zamišljenu zadnju crtu obrane. Njihova samoća intrigira. Nije vazda bilo tako. Sjetih se „entova" iz jednog od „Gospodara prstenova", njihovih teških, uvijek nužnih kretnji i sumornih glasova. Ovima ovdje nije ostalo puno toga za čuvati. Čini se da su „Uruk-hai" odradili ono što već najbolje znaju.

Od morske strane bi nas ponekad po leđima pogladilo mlako i nejako jugo, ostavljajući u nosnicama težak, slankast okus. Osim toga samo tišina i ništa više. Toliko prisutna da je na trenutke možeš osluhnuti. Osamljena i zabačena mjesta odišu drevnim ali na njima se tek ponekad može osjetiti dah odživljenih života, ona nam svojom zaboravljenom i zapostavljenom vanjštinom nude poveznicu s prošlošću. Ove gudure vrište njome, gorkom i nesretnom, a njeno breme ih i dalje pritišće. Lutam pogledom. U daljini zamišljam šarene povorke konjanika koji odmiču s horizonta dok se iz doline čuje lelek žena i plač siročadi.

Nečiji podvik me trgnu iz ovih magnovenja. Nabasali su na kozju stazu. Okupili smo se u podnožju strmog grebena kojim je migoljio zmijolik i uski puteljak. Nakon prvih nekoliko koraka njime bilo je posve jasno da ovuda već dugo nije ništa kročilo. Staza je bila skoro pa iščezla i samo joj je tek rijetko popravljao vizure po koji trak crvenice, naplavljen od sinoćne kiše, svjež i neugažen.

„Gdje je naša Arkadija?" pitao sam se dok sam teško disao pod naprtnjačom, savladavajući zadnje metre nemilosrdne strmine. Tamo gore otvoriše nam se novi vidici, a s njima i nove mogućnosti. Svaki osvojen vrh samo je podnožje novog i mi moramo dalje. Ali vidokrug je sad bio potpuniji i jasniji. Nešto više grebena kojeg smo se domogli otpočinjao je krajnje zahtjevan i sunovratan uspon na Kapavicu, jedan od istočnijih vrhova Velike Žabe.

Od još daleke Crkvine, glavnog vrha, mračilo se. Jedan zalutali oblak se spremao da je zaposjedne prije nas. Do tamo je trebalo preko prijevoja čijim se reljefima nisam mogao dovoljno načuditi. Nije imao uobičajeni zakrivljeni, vjenačni izgled, već je bio iznenađujuće pravilan, poput kakve divovske pregrade umetnute u procijep između dva vrha. Pri samom njegovom vrhu, kao okno u utvrdi, crnio se ulaz u nešto što je ličilo na špilju. To je privuklo našu pozornost, a staze je ionako opet nestalo i mi smo u čas bili tamo. Bila je to polušpilja, udubina od jedva koji metar, tek solidno sklonište u slučaju nevremena.

U podnožju prijevoja utaborio se jedan oveći dolac. Osamljeni zeleni zarobljenik. Trava je na njemu bila svježa i vlažna. Zima je i ovdje već pred uzmakom, onemoćala pred provalama osoljenog južnjaka. Pohodismo taj zaboravljeni pašnjak. Možda je tu negdje, skriven u ovoj tišini što ne popušta, komadić one naše izgubljene Arkadije. Ledina u srcu planine, okovana stijenjem kao od titana pobacanim. Da nam je zamisliti samo jedre pastirice i izdivljale satire koji ih onako neiživljeni natjeravaju naokolo, otimaju ih i nježno preskačući škrape odnose u svoje visoke kamene brloge, popraćeni zakašnjelim tužnim pjevom nedoraslih im pastira- „wanna be" ljubavnika. Svojevrsna je to slika ljepotica i zvijeri ljutog krša, oživotvorena u gotovo svim pastoralama dubrovačkih klasika.

Napuštamo ovo izvanredno gumno. Vile nagorkinje koje su tu pod zvijezdanim svodom igrale kolo, nestale su davno. Rasplinule su se dospijećem jedne odbačene limenke Coca-Cole, koju tek uzgred primjećujem dok smo iznova hvatali zadnju strminu prema vrhu. A sve je manje i pastira i pastirica, pogotovo onih jedrih i čestitih. Nađe se još po koji, zalutao i bez stada, u ruke mu je netko uvalio iPhone a oduzeo lipovu frulicu, pa sad (ufuran, a ustvari duboko nezadovoljan) samo nervozno šalta po preosjetljivom i umrljanom zaslonu, zasićen i zaluđen varavim mogućnostima virtualnih pašnjaka.

Daleko je on od svog pretka „ljuvenog", punokrvnog pastuha, onog koji je svojim pjevom budio goru i vabio ljepoticu iz kamena izniklu. Satiri? Ta divlja i simpatična šumska bića su promjenila taktiku. Preostali su se pripitomili i preselili u gradove. Pokondirili se. Tamo ne nasrću više onako izravno i fer, na juriš kao nekad, nego više onako kao pozadinci, do rutine uvježbani u pripremanju kakve sačekuše.
Pod samim smo vrhom. Tu nas dočekuju udari bure, one domaće, izravno s Veleža. Skida nam s vrata onaj mučni južnjak, bistri nam um i vraća nas u stvarnost. Ovdje gore sve dobiva dublji smisao i puninu, a mi bivamo bar nakratko oslobođeni od ropstva svakodnevnice.

Slijede trenutci snažnog ispunjenja životnom energijom, prepuštanja osjetilima na volju. Oku je opet najugodnije. Njega prvo povuče odsjaj mora od neretvanskog kanala i plavi visovi Pelješca. Preko Rilića koji nam je visinom ravan se ne može zaviriti. Njegov istočni takmac Bjelasnica izranja naprasno iz Popova polja i dominira surovom okolinom. Od sjevera se Žaba strmo ruši u Cerovo polje. Tu negdje pod nama su i Viline ploče. Kažu da njihovo pomjeranje predskazuje nadolazeću katastrofu ili kakav nemio događaj. Na drugu stranu je nekako pitomije. Čapljinska naselja se raširila dolinom Neretve sa Deranskim jezerom kao na dlanu. Sumaglicom obavijene blago se izdigle Dubrave, a Hrgud zario svojim pramcem duboko u njih. Od zapada me mami svjetlost osunčanih rubova ljubuškog polja što stidljivo proviruje.

„Koliko malen prostor, a toliki su se klali za njega... sve stane u jedan pogled." - preko ramena čujem nenametljiv glas. Da... ima nešto u njenom mirisu poslije kiše, u svjetlu njenog jutra, u modrini njenih rijeka... u nemuštosti njenog kamena i u dubokim očima njenih žena. Ona je ta koja lako nameči i svojim najboljim i najgorim, najljepšim i najgrđim, a ne odbija ničim. A ono što u njenom kamenu nikne i njime se zadoji, u njem tvrdu žilu pusti, stameno stoji, odolijeva i iz njeg lako neće.

Traženje najkraćeg puta do podnožja bilo je i traženje povratka u stvarnost. Put natrag zna biti mučan i nevoljan, pogotovo ako je izbivanje bilo slatko. Trebalo je potmulo zatutnjati od istoka pa da mi opet čvrsto zagazimo ovom zemljom. Još gore na vrhu dok smo onako egzaltirani, meditirali i uživali u trenutku, pokušao sam pogledom ignorirati jednu mrku i nabreklu frontu kumulonimbusa, koja je već dobro dernečila tamo negdje po Gatačkom polju. Spustili smo se opasnim usjekom punim škrapa i mini-provalija, što smo brže mogli. 'Bolje i to nego susret i druženje sa Svetim Ilijom Gromovnikom na ovoj nadmorskoj,' pomislih.

Podno posljednjih litica nailazimo na jednu zapuštenu staru čatrnju. Njen okoliš je posve osvojila drača i kupina, iako su ćemeri još dobro držali a pucal bio zapušen kojekakvim grmom. Kao da ju je netko odlučio sačuvati za neku daleku sušu i još jedno „vodonađe". A u zaborav odaslati dobru kamenu čatrnju u ovom oduvijek bezvodnom kraju bilo bi ravno svetogrđu.

Zalazimo među prve kuće. Dočeka nas miris tek procvjetalog bajama i nekoliko lijepo obnovljenih, kamenom obloženih fasada i terasa. Selo je živo, ali čini se više onako vikendaški. Iz nekog dvorišta poviriše jedne znatiželjne dječje oči.

„Koji su ovi...!?" - upita dječačić oca zureći netremice u šarolike uzorke vojničke opreme na nama.

„Planinari." - ravnodušno će ovaj ne uspjevši sakriti ipak ispitivački pogled.

Nasmijah se od srca dječjoj iskrenosti čim zamakosmo. Doista smo više ličili na kakve zelenokaderaše - škripare u povlačenju, nego na pristojne planinare. A ovdje malo tko i planinari.

Pod stopama nam je opet tupo zaklopotao izlizani asfalt dok se od istoka nebo zavijalo u crno...

Vinogradar