Priče iz Hercegovine: Sejina nebeska avlija

priče iz hercegovine, hodopisi, Dragan Marijanović
......sve miriše ma koliko kiša tukla i dosađivala, i očito je da je sada to već ugoda u odnosu na donedavno mučenje po starom izlokanom putu koji prati podulju uvalu koja je nekada bila mjesto ulijevanja rječice Šanice u Neretvu, a danas se taj utok ni ne vidi, sve je prekrila duboka voda jezera na čijoj se površini ne prelamaju južne gromade Prenja koji se odavde uzdiže u gustu maglu i sivilo.

Putopisci našeg doba

Općina je nedavno dovršila ovaj put do preostalih sela koja su još naseljena, premda bi se u njedrima Prenja našlo još poneko selo. Jedno se zove - Dragan Selo, ali danas mi ga neće biti suđeno vidjeti, da se dočepam makar Lipova Dola, a "moje" selo potražit ću neki drugi put. I do njega vodi uredan i za podprenjske uvjete prilično širok asfaltni put, umjesto donedavne uske i drndave planinske staze.

Općina Jablanica je asfaltirala pristojnu dionicu, dalje puta ima, ali kako nema ljudi, onda je i put onakav kakav treba put koji ne treba nitko, jer odavno više ni stočara nema, pa ga koriste planinari, kao jedan od brojnih južnih, zapravo jablaničkih prilaza Prenju, a baš se ovud ide prema prvom planinskom odmorištu i lovačkoj kući do koje se dolazi provlačenjem kroz bukovi gustiš, koji prestaje ondje gdje se zbija mirisna borovina koja luči smolu, a to je negdje na 1.250 metara nad morem, tamo svakako moram otići i udahnuti te panorame koje se otamo prostiru pod nogama.

Uz desnu obalu rijeke Glogovke provlači se i vodovod, rijeku je općina Jablanica pred par godina na izvorištu djelomice kaptirala, te odozgo do vodocrpne postaje u Donjoj Jablanici provela vodovod čime okoliš uopće nije oštećen, kao kad se napravi tanki rez na ljudskoj koži pa on zaraste i ne vidi se da je ikada i pravljen.

Taj krak vodovoda spojen je sa već postojećim sustavom na Komadinovom vrelu. Tako da narod jablaničkog kraja koristi vodu vrhunske kvalitete i ta je općina, ma koliko statistički siromašna, u smislu korištenja izdašnih i strateških prirodnih resursa, a voda je svakako najznačajniji dar prirode, neobično bogata. I kad u jablaničkim dućanima vidim desetke vrsta vode posložene u hladnjacima, sve su oko jedne konvertibilne marke i većina su ih uvozne - popizdim!

Uzbrdicom će se u Glogovku, a koju narod zove Glogošnica, jer se tako i selo zove, uliti i Šanica negdje oko istoimenog sela šćućurenog u gustoj šumi pod kišom, te voda Bijela, jedna od mnogih koje se po istočnim potplaninskim stranama Jablaničkog i donjih jezera isto tako zovu. No, tu vodenu nit ne nađoh, mislim da joj se prilazi s neke druge strane i planinari će mi tu zbrku s vodama ovdje sigurno raspetljati. Negdje iznad je i sada vjerojatno bučna, a ljeti uglavnom suha vododerina rijeke Suhave.

Prenj je ogroman masiv, božanska nebeska avlija i svega u njoj ima, te ju se ne može ovlaš obilaziti, i valja se neiskusnom dugo za to pripremati, pravo društvo pronaći i biti pripravan satima hoditi do skloništa kojih je u toj mitskoj planini sve više. Srcu Prenja i njegovim čarima prilazi se s puno strana, veliki je broj ucrtanih i "utreniranih" staza, svaka od njih podrazumijeva i jake uspone, i svi ti koridori vode k istim ciljevima, koje će vam svaki planinar u dahu izreći: "Od Glogošnice do Grede je četiri sata i 30 minuta hoda. S ovog mjesta vidi se Lupoglav (2.102 m.n.v), Otiš (2.098 m.n.v), Velež (1.969 m.n.v), Veliki Prenj (1.916 m.n.v) i masiv Čvrsnice (2.226 m.n.v). Od Grede desnom stazom idemo za dolinu Lučine sat i 30 minuta hoda. Od Lučina markirani putevi vode na Lupoglav, Zelenu glavu, Osobac, Bijele vode..."

Ovaj isječak je iz biciklističkog dnevnika stanovitog Olega, koji se zatekao u ovim gudurama na svom biciklu po istom (ne)vremenu, ali ta ekipa nikada ne odustaje. Društvenim mrežama i pisanim iskustvima oni jedni drugima daju dragocjene informacije, razmjenjuju iskustva i fotografije, a svima nama čisti užitak, i, jednom će sve to postati dio naše putopisne povijesti, premda oni sad toga nisu svjesni, niti im je stalo potpisati se punim imenom i prezimenom, oni uživaju i nikakav potpis ni priznanje za ono što vole ne trebaju. Bože, kuda sam sve susretao te mlade momke i cure!

Glogošnica, kod izvora

Prolazim cvjetnu livadu, nekošenu, a vakat je za kosidbi i nakon malo ugledah lijepu i u okoliš sjajno uklopljenu novu kuću, ovo ima bit kuća doktora Mulahasanovića, nema koja drugo bit! Po istočnim padinama buja bagrem, ta prirodna "armatura" oko strmih livada, jer gdje bagrem raste, tu odrona i nikakvog pomicanja tla nema.

Da je Lipov Do vidim i sam, a da nije kiše i kasnosvibanjske studeni, to bi mirisalo kao u raju. Veselo lice doktora Mulahasanovića i njegova visoka figura već je na putiću koji se dalje dodatno sužava, i njegove ruke u širokom zamahu sugeriraju kako ću negdje utisnuti auto, jer ih tu već ima, a doktor se ovdje naselio radi prirode, te nigdje nije prosuo ni kantu betona, što ljudi inače rado čine kad se dočepaju ovakvoga božanskog arboretuma i "kultiviraju" ga betonom, eto da se može prići i parkirati. Doktor Sejo Mulahasanović pazio je na svaku sitnicu i ništa prirodi oteo nije, to kako on i njegova supruga Gorana urediše ovaj okoliš trebalo bi biti primjerom svima.

Jedan miris kiša i vlaga ipak nisu nadjačali - janjetine s ražnja!

Društvo se već okupilo, i vidim šareno je. Sve ih poznajem, s nekima i prijateljujem. Doktor Sejo odavno zove na ovaj izlet. I neki su došli iz smjera Sarajeva, a ima nas i iz Mostara. No, radije ću se malo provrtjeti ovom bajkom od bašče i vidjeti što su doktor i Gorana sve uspjeli posaditi: ma, sve, baš sve, cvijeća kao u slikovnici, divljih jagoda, samo loza neće uzgor, neće pa neće, ali tješim doktora iskustvom Alipaše Rizvanbegovića, koji se u poljoprivredu, voće i lozu svakako razumio kao nitko u svoje vrijeme i koji je slao sadnice vinove loze i smokve, šipka i još štošta što po jugu i jugoistoku Hercegovine odlično uspijeva. Plaćao je ljude tri godine, i napokon odustao, jer ništa nije moglo preživjeti tu nemilosrdnu klimu u kojoj studen siđe s planine u nevakat i sve pokosi.

Zapadni rub doktorova posjeda sječe Glogošnica, izvor joj je tek par stotina metara uz brdo, zapravo Sejo trči od gosta do gosta i o svemu me pomalo informira i ovo mjesto bilo je zaraslo kako je i cijeli Prenj čiji nijedan vrh ne vidim, ma ne vidim dalje od vrha prelijepe kuće Mulahasanovića, nijedno se zvono ne čuje već desetljećima, niti se stada uspinju niti silaze pod jesen.

"Prolazio sam ovuda s mojim prijateljem u šetnji. On se naselio dolje u selu, ovo je njegov zavičaj. Imamo mi kuću u Blagaju, to nam je ognjište, ali Blagaj nije što je nekada bio. Gužva, brate, gužva. Nama je cijeli život - gužva. E, da mi je imati negdje ovakav komad zemlje, rekoh prijatelju. Možeš imati ovaj, on će meni. Kako, šta? Ma fino, čovjek odavno otišao, ni ne dolazi, vidiš da je sve zaraslo, nema rašta ovdje dolaziti, ništa mu više odavno ne treba, prodao bi, ali svakome ne bi. Tebi sigurno bi. Nađošmo čovjeka, Hrvat je, ovdje su nekada živjeli i Hrvati, imali posjede, ali davno su i puno prije rata otišli, kao i drugi. Bi li prodao? Bi? Pošto? Poto! Može! Ajmo u katastar. I tako Gorana i ja već par godina ovdje. Vazda sređujemo, nikad sredit. Polako, ima vremena. Ovo je moj ostvareni san. Kćer i sin ostali u Njemačkoj.
Uređujemo ovo, pazimo da ništa ne posiječemo, samo smo šikaru posjekli da trava može rast. Odlazim i u Blagaj, tamo isto bašču dobru imam. Ovdje držim i četiri košnice pčela. Da vidiš samo, kad se sunce probije, kad ovo zamiriše... Pčele zuje, sve se rascvjeta, a najljepše su lipe", priča Sejo dok sa suprugom trči između kuće i gostinjske kućice na Glogošnici, nastojeći izbjeći fotografiranje, jer "vidiš bolan da se nisam obuko!"

Drugi ih prepoznaju

Silna je energija u tog čovjeka, doktora kirurga i humanista.

Radio je u Mostaru, dok je Gorana radila kao ekonomistica. Bio je ugledan i kao čovjek i kao Hipokratov sljedbenik. Devedeset druge pokupio se s obitelji i otišao iz grada u kojemu mu je definitivno ostalo srce. A kardiokirurg najbolje zna kako je kad srce pati!

Ostalo je povijest, katkada se i u legendu pretvori.

Tako biva s našim ljudima koje na vrijeme ne prepoznamo, pa ih drugi prepoznaju. I vrate nam ih sa nevjerojatnim biografijama, punim uspjeha i slave koju su tamo stekli.

Otišli su u Njemačku, u Berlin, kamo su odlazili i drugi kvalitetni svjetski ljudi, doktori i znanstvenici, književnici i filozofi, svatko iz svojih razloga. Sejo nikada ne bi otišao, ma da su mu zlatnu ordinaciju ponudili, a nudilo mu se svašta. Ali, kada su u našu dolinu uselili bogovi rata, tu više nije bilo mjesta za sljedbenika Hipokrata! Jer nova vrsta bogova ima i svoje, nove kriterije podobnosti, a jedna Gorana i jedan Sejo teško bi se u njih uklopili!

Iz džipa izlazi Emir Hadžihafizbegović sa suprugom. O, bome će se ovdje fino sjedit i divanit, stoposto. Tu je već Josip Muselimović, gospođa Gordana Semiz, sutkinja, prof. dr. Hasan Muratović, jedan od naših najboljih ekonomista, ali i čovjek kojemu će bosanskohercegovačka nevolja često određivati i druge profesionalne putove i supruga mu, prof. dr. Mulija, sve žešći intelektualci, emeritusi i akademici, zapravo skroz jednostavan narod, jer otkud bi ih bilo u Seje da takvi nisu?!

Pa predsjednik Vrhovog suda BiH Martin Raguz, jedan od najupornijih pripovjedača viceva (toga dana bili su animalnog podrijetla!), ovaj put bez supruge, što mu Josip i Sejo teško opraštaju, legendarni profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, bivši potpredsjednik Vlade Mirko Puljić i supruga mu Ljilja, pravnica, svi su u mirovini uglavnom, ali dobro aktivni. Sve ih, baš sve znam, i sa svima sam ponešto u životu podijelio.

Ubi miris onog janjeta što se okreće pokraj Glogošnice.

Dragan Marijanović/oslobođenje