Iz Hercegovine se uvijek odlazilo, ali iz Hercegovine se teško može uistinu otići

Ostaje u našem naglasku, načinu mišljenja, sjećanjima, ali i trajnoj brizi za njegov boljitak. Jednoj od rijetkih nesebičnih briga u suvremenom svijetu. Kroz zavičajne dojmove iz djetinjstva i mladosti dolazimo i do onog općeg, univerzalnog, općeljudskog. Tko je ikada čitao Šimićevu "Pjesmu jednom brijegu", znat će o čemu govorim. Taj Šimićev i moj "brijeg" idem godišnje pogledati barem dvaput. Ljeti i na godišnjicu smrti pokojnih roditelja. Nema na svijetu brijega nad kojim se nebo tako nisko spustilo, na dohvat. Barem za mene.

O tome je jednom Milan Ivkošić lijepo pisao, jer Imoćani znaju što i Hercegovci. Ponekad i malo više, a taj višak je i jedino što im ponekad zamjeram. Ali i zbog čega ih silno poštujem kad su pravi. O toj blizini neba i zemlje još ljepše je pisao Raos, a ni Tinu taj osjećaj nije bio nepoznat. Ima tog prosvjetljujućeg "zvizdana" što udara po užarenom kamenu i u Maka, Vuletića, Koromana, Mile Pešorde ... Ukratko, iz Hercegovine se uvijek odlazilo, ali iz Hercegovine se teško može uistinu otići.

Možda nije bio dovoljno hrabar tko nikad nije otišao, no sigurno nije dovoljno čovjek tko na određeni način nije dolje zauvijek ostao. Ma gdje bio. Spremajući se na put prema jugu, ove godine pročitah članak Branimira Pofuka u Večernjem listu. Udario Pofuk na svoj ljigavi, "fukasti" način po Hercegovini i Hercegovcima, a sve braneći nekog Neđu i neku Svetlanu. Bog dragi zna od čega, od nekog portala, kako veli. Nije mi se dalo čitati, na pola puta sam osjetio silnu potrebu da dobro isperem oči. Ne mogu te Pofuke, pa ne mogu! Poštujem na određeni način dosljednu zloću Ante Tomića ili Viktora Ivančića, uvijenu u manje ili više uspješan humor. Ali ne mogu tog Pofuka i onu malu Bodrožićku, em ne znaju pisati, em stalno probaju provući nešto mudro između redaka, pozicionirati se negdje između, ali uvijek na liniji. Pametni Hrvati davno su digli ruke od Jutarnjeg, a vrijeme im je i da razmisle i o otkazivanju vjernosti "Večernjem listu"!

A najljigaviji u cijelom članku jest pokušaj zlouporabe onog prastarog novinarskog štosa. Veli tako Pofuk kako on zna krasnih Hercegovaca i kako je prekrasna Hercegovina te ga kao to i tjera da reagira ... Dno dna! Znam i ja jednom sasvim normalnog Pofuka, ali ne pada mi na pamet da zbog toga mijenjam mišljenje o Branimiru! Eh, ispada da se ljutim, ali nije to u pitanju, samo sam postao alergičan nakon svih onih gluposti kojih sam se naslušao o Hercegovini i Hercegovcima, tako da kišem dočim osjetim miris smrdljive ambrozije iz naših tiskovina.

No, dobro, već sam na jugu, kupam se i ništa ne čitam. To je ljekovito. Ovih dana ću u Hercegovinu, razgovarati s prijateljima i sa svojim "brijegom". Tumarati po staroj kući, obnavljati sjećanja, otići do Međugorja ... Jer tu je sve moje i u svemu sam ja i moji. U kamenu, ledini nepokošenoj, u suhom koritu Matice, na tri-četiri groblja, u crkvenom zvoniku, u starom vinogradu, u razgovoru iz gostionice. Zato, Pofuče, ne diraj mi svojim znojnim prstićima mitsku Jabuku livadu. Jer Jabuka je Mijatova, moja, naša, hercegovačka djedovina. Može bit hrvatska ako je Hrvatska želi, ali ni Hrvatskoj njome ne dopuštamo trgovati.

Napomena za kraj! Rijetko pišem ovakve članke u kojima patetika prevladava nad racionalnim diskursom, ali ovaj put sam namjerno odstupio od toga pravila. Čini mi se da u vremenima kada se banalno patetizira, a bitno banalizira, treba biti i patetičan ukoliko i koliko to tema zahtijeva. A, iskreno, Pofukove kolumnističke pisanije premalo cijenim da bih s njim ozbiljno raspravljao. U tekstu se našao tek kao kontrapunkt ljepoti i jedinstvenosti Hercegovine.

Damir Pešorda / Hrvatsko slovo