Hercegovino zemljo moja, ti najljepša vilo!

velimir raspudić, Hercegovina, Katarina Zovko Ištuk, Hercegovina,  Ivan Bradvica, Hercegovina, Hercegovina, Daniela Škegro, velimir raspudić, velimir raspudić
Neću pisat ja o kući svojoj
ni kad pođoh što sam suze lio,
neću pričat o sudbini mojoj
ni kako sam svoje suze krio.

Neću pisat o svome životu
jer pjesma bi tad dosadna bila,
opjevat ću njezinu ljepotu
jer je ljepša neg' planinska vila.

Opjevat ću zemlju Hercegovu,
njena polja, more i planine,
napisat ću sada pjesmu novu
za tu zemlju živi se i gine!

Od Neuma gdje je ljubi more
do Kupresa gdje se s nebom spaja,
prostiru se poljane i gore
toj ljepoti k'o da nema kraja!

A od Stoca, grada stoljetnoga,
pa do Livna i Buškoga blata
nacrtana rukom samog Boga,
a slika je satkana od zlata!

Od Čapljine ništa ljepše nije
pa do Rame, bisera na vodi,
uvijek isti barjak se vije,
on je pečat njezinoj slobodi.

Od Ljubuškog, Hercegove dike,
pa do grada kralja Tomislava,
ma zar ima igdje ljepše slike,
okvir joj je i patnja i slava!

Od Čitluka rodnog kraja moga
i Posušja pa do Zavelima
očuvala nas vjera je i sloga,
je li išta od tog ljepše ima?

A tek Mostar, srce zemlje moje,
i Široki, tu su vrata neba,
nema nigdje do ljepote tvoje
zar nam išta od tog više treba?

I na kraju ostadoše Grude,
da su prve ne bi greška bila,
ljubav spaja sve te drage ljude
u toj zemlji što ljepša je neg' vila!

Zemljo moja, ti najljepša vilo,
da ja mogu zaboravit tebe,
čini mi se lakše bi mi bilo,
da ja mogu sad izdati sebe!

Stihovi: Velimir Raspudić