Priče iz Hercegovine: Počiteljske vizure za novo tisućljeće

... ICOMOS-a, najpoznatije, najcjenjenije i najutjecajnije svjetske nevladine organizacije za zaštitu spomenika i spomeničkih cjelina.

Nakon što je družina stručnjaka iz naše zemlje, s velikim i pošteno zasluženim međunarodnim ugledom, u to nikakve sumnje nema, u okviru Nacionalnog komiteta u BiH tu obljetnicu proslavila u stvarnosti vraćenom i od zaborava istrgnutom srednjobosanskom srednjovjekovnom gradu Dubrovniku, kod Ilijaša, dio njih uputio se u Počitelj, gdje sam im se pridružio s prijateljem Mirom Petrovićem. Nikada Gornjoj mahali u Počitelju do sada nisam prilazio s gornje kapije i nikada do sada nisam vidio kakve perspektive pruža pogled odavde, ponajbolje s puškarnice, revitalizirane, konzervirane, dostupne, s koje pucaju vidici ptice i koje svakako treba približiti ljudima svijeta, nekim Počiteljcima također.
Prije nekoliko godina nazočio sam okruglom stolu kojega je ova ekipa ljudi, s uvaženom profesoricom Vjekoslavom Sanković - Simčić na čelu, upriličila na Mostarskom univerzitetu "Džemal Bijedić", kada se govorilo o planovima vezanim uz projekte revitalizacije Pašine tabije i Kuline, najvišim točkama potpuno zapuštenog gornjeg dijela ovog hercegovačkog bisera koji dugo tamni nebrigom ljudi. Zapuštenost traje (zapravo se sad već može reći kako je - trajala!) stoljećima. Moram priznati kako mi se tada učinilo da je takve projekte na tako kompliciranom mjestu i u ovakvim svekolikim okolnostima doista preambiciozno planirati, te sam, kad sam se našao ovdje nekidan, osjetio snažno grizodušje, što sam ovim ljudima i priznao.

Na Pašinoj tabiji

Sve su to majstori svog zanata, mladi i stari doktori znanosti iz struka arheologije, arhitekture, oblasti zaštite, i svi su se ovdje našli na poziv ICOMOS-a za našu zemlju, prof. dr. Sanković - Simčić, koja je svoju ljubav spram Počitelja odavno materijalizirala, ulažući značajan dio svoje karijere i kreativnog duha u njegovu obnovu, čak se i naselivši u nj. Pa je družina šarolika i rijetko se kada takva gomila stručnjaka - znanstvenika može fotografirati na jednom mjestu: predstavnici Federalnog ministarstva prostornog uređenja - savjetnik ministra Zdenko Antunović, arh., pom. ministra Hanka Hašimbegović, arh., Đomba, arh.; Boro Puljić, arh., Ekoplan, bračni par Doršner, arhitekti iz Asocijacije arhitekata, članovi ICOMOS-a; arhitektice Aleksandra Polini, Nermina Mujezinović,Tatjana Mijatović i Elša Turkušić sa suprugom Branimirom Jurićem...
Skup je bio upriličen za 50. obljetnicu ICOMOS-a sa zadaćom širenja znanja o suvremenom pristupu integracije staro-novo. Uživancija su bili sati s ovim ljudima, provedeni na Kulini i Pašinoj tabiji, i tek s Pašine tabije Počitelj otvara svoje pravo lice, amfiteatar među zidinama, kamena krovišta koja se sivim tonovima stepenasto spuštaju k rijeci i zelenilu. I nikada mi se taj grad nije učinio tako veliki! Otkako su Osmanlije otišli, gornji dio grada propada, vojne posade su za sobom ostavile memlu i pustoš, nitko više nije trebao puškarnice, nitko više topovima nije ni branio ni napadao grad, život se zadržao od sredine grada, negdje do Donje mahale, gdje nikada nije ni zamirao. Vjerojatno je i u turska vremena ovaj prostor, točnije - fortifikacije, bio napušten, jer nitko nije napadao te nije bilo potrebe držati i održavati vojne posade na njemu.

Stoljeća zapuštenosti učinila su svoje, zidine su počele popuštati, a na kulama se rađati pukotine. Sada mi izgleda nestvarno stajati na revitaliziranom prostoru od tridesetak četvornih metara, uređenom do savršenstva, s dvije ili tri razine i nekoliko prostorija koje treba urediti iznutra, sukladno nekoj planiranoj namjeni. Tog prostora je oko četiri stotine kvadrata! ICOMOS je svoj posao časno dovršio. Što će se dalje s ovim objektima događati, nije na njima odlučivati, premda bi ih bilo pošteno upitati za mišljenje. Objekt je revitaliziran, dana mu je nova funkcija, koja, odlučivat će netko drugi i treći. Gospođa Sanković - Simčić ovih nekoliko godina angažmana oko zahvata na Gornjoj počiteljskoj mahali, svela je na nekoliko stranica znanstvenog izvješća, nazvanog ''Integracija staro-novo'', o čemu sam rado prozborio s njom, a u kojemu stoji i ovo: "(...) Ovom se intervencijom ne smije degradirati spomenička i ambijentalna vrijednost baštine i njenog okruženja, što znači da se uvijek i u svakom slučaju aksiomi i principi restauracije trebaju poštivati: oni mogu osigurati uspostavljanje integriteta autentičnih vrijednosti baštinjenog u dispozicionom, konstruktivnom i oblikovnom smislu. U slučaju nemogućnosti uspostavljanja integriteta autentičnih vrijednosti vrijednog kulturno-povijesnog djela, neminovna je intervencija na relaciji staro-novo koja može polučiti nove prostorne i oblikovne kvalitete. Prisustvo suvremenih kreacija u spomeničkim i ambijentalnim cjelinama doprinosi povijesnoj slojevitosti, koja u civilizacijskom slijedu može rezultirati ostvarenjima na zavidnoj stvaralačkoj razini...", za što naravno treba odgovoriti mnogim preduvjetima.

Direktorica ICOMOS-a podsjeća i da "šezdesetih godina 20. stoljeća konzervatorsko-restauratorski radovi u Počitelju nisu bili popraćeni dubljim povijesno-arheološkim proučavanjima bez kojih je ovaj posao bio nepotpun, ponekad i nevjerodostojan. Takav odnos trajao je godinama iako su na međunarodnom planu usvajani vrlo značajni dokumenti koji su davali upute i preporuke kako treba pristupati istraživanju, zaštiti, konzervaciji, restauraciji i integraciji kulturno-povijesnih objekata, cjelina i krajolika. Tako se u Washingtonskoj povelji (1987.) navodi da: 'Znanje o povijesti povijesnog grada ili urbanog područja bi se trebalo proširivati kroz arheološko istraživanje i primjereno očuvanje arheoloških nalaza.' Očito je da ni ova povelja nije imala utjecaja na donositelje odluka i službu zaštite, pa su se arheološka istraživanja u Počitelju dogodila sasvim neočekivano, tek 2009. godine. U okviru poslijeratnog projekta 'Trajna zaštita Počitelja' na Kulini, jednom od najstarijih dijelova fortifikacijskog sustava starog grada, planirani su konzervatorsko-restauratorski radovi bez prethodnih arheoloških istraživanja. Međutim, u toku provedbe radova došlo je do nedoumice kako odrediti kotu podnice Kuline, što je neminovno zahtijevalo izvođenje probnih arheoloških sondi", objašnjava Sanković - Simčić. One su potvrdile pretpostavku da je Kulina bila dvokatna, te da je naknadno ispunjena nasipom. Odstranjivanjem nasipa iz unutrašnjosti fortifikacije otkrivene su srednjovjekovne puškarnice u njenom katnom i prizemnom dijelu, te prvobitni ulaz u Kulinu koji je bio uzdignut u odnosu na okolni teren. Vanjština Kuline nije dala nagovijestiti postojanje srednjovjekovnih puškarnica: bile su blokirane kasnijim dogradnjama, dok su prvobitni ulaz blokirale također kasnije dograđene pristupne vanjske stepenice. Temeljem otkrivenih nalaza dalo se zaključiti da je u vrijeme otomanske uprave Kulina obzidana novim zidom i ispunjena nasipom. Ta su saznanja inicirala izradu projekta revitalizacije Kuline. S obzirom na to da je koncept revitalizacije cijelog povijesnog naselja predviđao integriranje fortifikacionog sustava u suvremene društvene i gospodarske razvojne tokove, držali smo da je ovo prilika da se ovaj mali, ali značajni dio fortifikacijskog sustava, učini dostupnim i sagledivim.

Projektnim zadatkom definirani su svi nivoi intervencije: u strukturalnom smislu konzervacija izvornih autentičnih struktura i njihova integracija s novim, suvremenim; u funkcionalnom smislu dostupnost i prezentacija spomenika, multifunkcionalno korištenje, sagledivost i čitljivost svih njegovih kulturno-povijesnih značenja i vrijednosti. Ovaj zadatak je povjeren arhitektu Amiru Poliću, "koji je s velikim umijećem i inventivnošću uveo suvremeni arhitektonski izričaj u skromnu, jednostavnu i neveliku unutrašnjost srednjovjekovne fortifikacije dok je vanjština Kuline ostala neizmijenjena".

Ovim projektom Kulini je data jedna posve nova uloga i značaj. Zbog svog položaja na istaknutoj visinskoj koti Kulina ima ulogu prekrasnog vidikovca s kojeg je moguće sagledavanje kulturno-povijesne cjeline, njenog okruženja, Počitelja, brda i doline rijeke Neretve. Pored toga, Kulina je primjerena lokacija za održavanje manjih skupova na otvorenom (večeri poezije, škola slikanja, nastava u prirodi, sat historije...). Slušajući profesoricu, učini mi se kako oba ova prostora naprosto prizivaju svjetske urede UNESCO-a ili neke druge institucije, zašto ne? I domaće zavode i slične asocijacije koje se bave zaštitom baštine, a da bi se skrenula pozornost na ovo što se događa u Počitelju, a o tome su suglasnost izrazili svi koji su se na ovim lokacijama zatekli zajedno, bilo bi lijepo da Vlada Federacije ili pak Vijeće ministara ovdje održe po jednu sjednicu i time skrenu pozornost na činjenicu da su neki ljudi ovdje napravili čudo. Te im je ovo ujedno poziv za to.

Pašina tabija je od grada odvojena visokim tanjim zidom s puškarnicama. U tom se zidu nalazi otvor za pristup u relativno veliku prostoriju koja je nekada služila za smještaj posade. Tabiji se pristupa kamenim stepenicama uz istočni bedem. Neposredno uz ulaz smještena je cisterna, a na suprotnom kraju, uz jugozapadni zid, mala ruševna kula. U Izvješću arheologa Tihomira Glavaša navodi se da je, kao i kod većine srednjovjekovnih gradova koji su bili u funkciji i u kasnijim stoljećima, a imali strateški značaj, moralo doći do preuređenja prostora i prilagođavanja novim potrebama: obrambeni zidovi su obično ojačavani, a unutarnji prostori nivelirani nasipima građevinskog šuta. Tako se grad prilagođavao topničkim položajima. Istraživanja su potvrdila da su u slučaju Počitelja "istočni i jugozapadni zid srednjovjekovni, te da su kasnije pretrpjeli manje popravke, ali samo u gornjim zonama... istočni zid znatno je ojačavan još prije turskih osvajanja. Čatrnja je u funkciji i, osim što će odgovoriti namjeni, izvrsno se uklapa u ambijent, osobito u dijelu u kojemu se 'spušta' u interijer tabije. Tabiji se pristupa strmim, kamenim stepeništem. U pravcu ulaza smještena je scena s gledalištem, a lijevo od ulaza, veza s pasarelom i stepenište koje vodi do sanitarija i prostora na donjem nivou. Desno od ulaza nalazi se stara cisterna za vodu. Projektiranom pasarelom posjetiteljima je omogućeno kretanje po obodu tabije i sagledavanje okruženja. U centralnom dijelu tabije smještena je intimna, otvorena pozornica s gledalištem i priručni šank, a u jugozapadnom uglu, u ruševnoj maloj kuli, atraktivan vidikovac. Nekadašnji prostor za posadu (na donjem nivou) adaptiran je u multifunkcionalnu dvoranu sa zasebnim ulazom - izravnom vezom sa gradom. Ova dvorana povezana je s manjom salom: obje su zenitalno osvijetljene preko staklenog krova. U treću, također, manju dvoranu ulazi se kroz hodnik koji je ujedno i vaza sa sanitarnim blokom i ostavom".

Novi izazov

E, sada, trebao bi čovjek biti mentalno slijep da ne spozna sve mogućnosti koje se nude bez posebnog ulaganja, ali ne bih rekao da je to ovdje vidljivo, niti se tko volonterski nabrijan dohvatio kose ili srpa, pa raščistio basamluke koje vode do ove tabije, dok je prolaz prema Kulini, taj mali sokačić prava izložba hercegovačkog cvijeća, o čemu skrbi gospođa za neznatnu naknadu, nudeći goste trešnjama, kavom i sokom. Barem se toliko može uraditi.

Neki ljudi doktorirali su na obnovi objekata ovdje, dr. Nermina Imamović na Hamamu itd... Masa stručnjaka iz svih oblasti arheologije, zaštite i obnove angažirana je ovdje, no još se čeka na usvajanje regulacijskog plana kojega je, po javnom pozivu, ponudio Boro Puljić i za kojeg mu je ovdje javno čestitano. Neka se i javna rasprava o njemu što prije okonča, jer kako se nekada činilo da nešto što se kamenom sagradi nikada neće propasti, a propadalo je, tako se sada može učiniti kako je dovoljno vremena za sve. No Počitelju se sprema druga vrsta izazova: sjeverno od njega proći će cesta, osvanuti će golemi most s kojega će ljudi vidjeti to što nikada vidjeli nisu. I ovdje će se svraćati stalno. Počitelj na to mora biti spreman i organizirati sadržaje. Na petnaest minuta od aerodroma, dvadeset od Mostara, deset od Međugorja i na nešto više od pol sata od mora, Počitelju bi se valjda mogla dogoditi bolja budućnost.

Dragan Marijanović/oslobođenje