Voljen i stvoren da živi vječno: Idealna momčad Zrinjskog od 1905. do 1930. godine

Portal hercegovina.info u suradnji s navijačima Zrinjskog donosi vam seriju članaka o idealnim momčadima ovog kluba kroz povijest. Ovaj serijal obrađuje momčadi Zrinjskog iz pet različitih vremenskih razdoblja i to: od 1905. do 1930. godine, od 1931. do 1945. godine, od 1992. do 2000. godine, od 2001. do 2010. godine te od 2011. do 2020. godine.

HŠK Zrinjski prije Prvog svjetskog rata

Danas sa sigurnošću možemo reći i u pisanim izvorima potvrditi, nogometna lopta u Mostaru se kotrljala 1903. godine. Njome se u nastavi služio Viktor Beck, bilo kao gimnazijski profesor bilo kao učitelj u Hrvatskom sokolu.

Nešto kasnije u Mostar i Veliku gimnaziju dolazi Stjepan pl. Kuštreba te se pod njegovim vodstvom 1905. godine osniva prvi klub, nazvan Đački športski klub. U periodu koji slijedi gotovo svaka mostarska ulica imala je "divlji" klub, ali je njihovo formalno osnivanje bilo zabranjeno. Dijelom je razlog političke prirode, a s druge strane bavljenje nogometom se tada nije smatralo primjerenim društvenim ponašanjem i uglavnom je predstavljalo omiljenu dječju zabavu.

                                         Momčad HŠK Zrinjski prije Prvog svjetskog rata

Iz ĐŠK-a se u sklopu gimnazije razvija Gimnazijalni nogometni klub Zrinjski koji će u godinama pred veliki rat postati Hrvatski športski klub Zrinjski. Uz Zrinjski aktivni su HROŠK i Slavija pa možemo govoriti o neslužbenom prvenstvu Mostara. Prvak je bio Zrinjski u čijem se sastavu nalazilo deset gimnazijalaca i Ivo Ćorić koji je došao iz HROŠK-a. Kvalitetniji sarajevski klubovi tada su bili rado viđen gost u Mostaru gdje dolaze igrati finalnu utakmicu otvorenog prvenstva Mostara.

Prva zabrana rada

28. lipnja 1914. godine svim klubovima pa i Zrinjskom je zabranjen rad. Vihor Prvog svjetskog rata mostarski nogomet sveo je na uličnu igru i pokušaje nekadašnjih igrača da osnuju novi klub, a što u pravilu završava zabranom austrijskih vlasti. Tek nakon rata, krajem 1918. godine, u Mostaru se osniva JŠK. Ovaj, na određeni način državni klub, sve do 1940. godine bit će najmoćniji u gradu na Neretvi.

Obnova rada kluba

Pravu konkurenciju JŠK će dobiti tek početkom 20-tih kada četiri dječaka: Mile Smoljan, Ivan Kvesić, Ivan Hlubna i Niko Rimac obnavljaju rad HŠK Zrinjskog. Ubrzo se osnivaju RŠK Velež i ŠK Vardar, pa će 20-te godine prošlog stoljeća biti vrijeme snažnog uzleta mostarskog nogometa, a njegov jači razvoj kočiti će nepostojanje primjerenog stadiona na kojem bi klubovi mogli igrati svoje utakmice. Po svojoj obnovi Zrinjski ubrzo postaje kvalitetniji od JŠK-a, ali će utjecaj koji ima ovaj državni klub iskoristiti za vrbovanje najboljih igrača svojih konkurenata i tako ih slabiti za natjecateljske utakmice.

Zrinjski je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća bio iznimno popularan među narodom, ne samo u Mostaru nego i izvan njega. U prilog tome govori činjenica da je Zrinjski često bio gost te odigravao nogometne utakmice u Dubrovniku, Kotoru, Tivtu, Sarajevu…

                                                  Momčad HŠK Zrinjski 1924. godine 

U Mostaru Zrinjski ugošćuje mnoge klubove, a 19. kolovoza 1924. godine gostuje tadašnji prvak Jugoslavenskog nogometnog saveza - Prvi građanski športski klub iz Zagreba. Zagrepčani su gostovali u Mostaru na opću radost tadašnjih žitelja grada. To potvrđuje i rekordan posjet mostarskih gledatelja.

Među najznačajnije utakmice koje je Zrinjski odigrao tih godina su i one iz 1927. godine kada je u Mostaru gostovala slavna bečka Austrija. Odigrana su dva susreta u dva dana, a HŠK Zrinjski je oba puta slavio rezultatom 3:1.

Idealna momčad HŠK Zrinjskog od 1905. do 1930. godine

Do 1930. godine dres Zrinjskog nosilo je više od 100 igrača, a mnogi od njih bili su vrhunski nogometaši ondašnje Kraljevine. Zbog velikog broja kvalitetnih igrača nije bilo jednostavno sastaviti idealnu momčad za spomenuto razdoblje, tim više što to vrijeme ne poznaje današnje formacije. Uzevši u obzir kvalitetu igrača i njihov doprinos uspjesima idealna momčad bi bila:

Igrači iz idealne momčadi

Milivoj Smoljan još kao dječak sudjeluje u obnavljanju rada kluba kojeg je neizmjerno volio te u čiji je rad aktivno bio uključen cijeli svoj život. Ovaj stomatolog bio je vratar Zrinjskog u 20-tim godinama prošlog stoljeća, a kasnije ostaje aktivan u upravi kluba do svoje prerane smrti 1940. godine

Đorđe Simić zvani Amerika jedan je od najboljih i najsvestranijih igrača koje je Mostar ikada imao. Igrao je za sve mostarske klubove, praktički sve pozicije u polju, a znao je stati i između vratnica kako bi branio jedanaesterce. Svoje najbolje partije pružao je kao desni branič koristeći iznimno jak udarac zbog čega je postigao veliki broj golova.

Jure Buhač stariji je od braće iz Kavazbašine ulice iz koje će kasnije u Zrinjski pristići mnogi dobri igrači. Iako redovito u sjeni mlađeg brata Mirka zabilježen je kao lider na terenu koji je znao motivirati cijelu momčad i tako preokrenuti utakmicu. Stoga nije slučajno kako se radi o prvom poznatom kapetanu Zrinjskog.

Kažimir Vlaho izdanak je poznate mostarske obitelji onog vremena. Prošao je klupsku školu nogometa i bio važan igrač za klupske uspjehe kroz period 1924. – 1928. godine. Kako je u privatnom životu bio sudac zbog posla napušta rodni grad i odlazi na službu, prvo u Sjetlinu, a kasnije i u Višegrad. Nikada nije zaboravio matični klub Zrinjski i nogomet, kojim se bavio u svim mjestima gdje je živio.

Stanko Šarac, „dijete s Radobolje“ vrhunski je branič. Premda je imao je jaku konkurenciju u Augustu Kučinoviću svoje mjesto u idealnoj momčadi Zrinjskog zaslužio je zbog svojih igara i doprinosa klubu. Između ostalog, bio je i predsjednik HŠK Zrinjskog 1931. godine.

Mijo Miličević vrhunski je igrač svog vremena, a velikim dijelom zahvaljujući njemu Zrinjski je bio bolji od JŠK-a. Zbog toga ga uprava spomenutog kluba vrbuje i uzima u svoje redove obećavši mu posao. Kasnije iz Mostara odlazi u Bosnu gdje će učiniti mnogo u razvoju nogometa u Doboju.

Ljubomir Nuić jedan je od trojice braće Nuić koji su igrali za Zrinjski. Među najmlađim je starterima i strijelcima Zrinjskog u povijesti. Već sa 16 godina ističe se svojom igračkom kvalitetom, što je odmah prepoznato u školi nogometa, pa igra utakmice za prvu momčad. Životni putevi ga odvode do Francuske gdje igra nogomet i ostaje upamćen kao legenda klubova FC Metz i FC Nantes. Dobio je francusko državljanstvo i odigrao dvije utakmice za Tricolore za koje je postigao dva zgoditka. Zanimljivo je kako su Francuzi preveli njegovo ime, pa je postao Aimé Nuic.

     Ljubomir Nuić 1993. godine, sa trofejom za najboljeg mladog nogometaša iz 1930-te godine

Ivo Ćorić jedini je u ovoj momčadi od nogometaša iz generacije prije 1914. godine. Za njega se može ustvrditi da predstavlja legendu mostarskog nogometa. Ta mu titula pripada ne samo zbog svega što je ostvario kao igrač i nogometni sudac, već i zbog brojnih ostavljenih podataka zahvaljujući kojim je danas jasnija prošlost mostarskog nogometa.

Frano Štimac uz Tončuka je jedini član ove momčadi koji nije rođen u Mostaru. Kako o njemu, nakon odlaska iz Mostara, ima malo podataka za pretpostaviti je da dolazi iz Dalmacije. Bio je jako visok, a uz to se odlikovao brzinom i tehnikom, pa ga ondašnja izvješća u pravilu ističu zbog odličnih igara na poziciji lijevog krila.

Adam Tončuk je Kotoranin kojeg vojna služba dovodi u Mostar. Izvorno prezime je Tomczyk i Poljak je rodom iz Galicije u današnjoj Ukrajini. Dres Zrinjskog nosio je relativno kratko, a konkurencija za njegovu poziciju bili su vrhunski igrači poput Živka Bebeka, Muhameda Omeragića i Rudolfa Janjušića. Ipak, lakoća kojom je postizao zgoditke i nogometna kvaliteta, presudili su da se upravo on nađe u idealnoj momčadi perioda do 1930. godine.

Mirko Buhač je godinu dana mlađi brat Jure Buhača. Napadač od kojeg su strahovale obrane svih suparnika Zrinjskog. Odlikovao se velikom snagom, jakim i preciznim udarcem, ali i prgavošću. Stoga ne čudi kako je bio ljubimac navijača, uvijek na rubu tuče i isključenja. Poput Mije Miličevića JŠK ga vrbuje za svoju momčad obećanjem posla, a kasnije će braniti boje i drugih mostarskih klubova. Međutim, uvijek se vraćao svojoj prvoj ljubavi i svom matičnom klubu.

Možemo zaključiti kako su poteškoće s igralištem, manjak ozbiljnog treninga i utjecaj JŠK-a krivci što ova momčad nije napravila mnogo više, čak i u okvirima ondašnje Kraljevine. Uz dozu subjektivnosti uvjerenja smo kako bi i danas predstavljali teško savladivog suparnika mnogim klubovima.