Rođena da bude ovisnica: Sve je bilo u DNA

Tanya Gold odlučila je ispričati svoju priču kako bi pokazala da je njen odnos mržnje i ljubavi prema 'boci' koji je trajao čak 22 godine, zapravo itekako genetski predispoziran. Kao primjer navodi to da ako imate identičnog blizanca koji je alkoholičar, i vi sami imate 60-postotne šanse da postanete i vi sami alkoholičari.

Tanya je odlučila ispričati svoju priču za Daily Mail.

Imala je 13 godina kad je počela piti, a prestala je s 35 godina. Prvu psihotičnu epizodu imala je prvog tjedna na prvoj godini fakulteta.
''Sjedim u sobi u mjesnoj zajednici sjevernog Londona u nedjelju popodne. Oko mene su posteri o pomaganju alkoholičarima, napola popijene šalice kave i nepojedeni kolačići. Sve izgleda prašnjavo, bezlično i nekako daleko. No, ja to ne vidim.

Buljim u prelijepu mladu ženu smeđih očiju i crne kose. Ima 28 ili 29 godina te sjedi ispred skupine žena. Izgleda čisto, zdravo i sposobno. Pričao tome kako ju je alkohol umalo ubio. Priča moju priču.

Svakog tjedna idem na te sastanke. To su sastanci anonimnih alkoholičara i nisam htjela ići na njih. Uvijek sam stajala vani, bijesna i bez riječi, očekujući kao da ću ponovo ući u svoju prošlost. Zašto vam onda ovo govorim?

Mnogi ljudi žele svoj alkoholizam, pa tako i oporavak od njega, držati u tajnosti. Kad je gotovo, gotovo je i ostaje zaključano. Nemojte pričati o piću. Nemojte govoriti o ludilu. Ne pričajte o noćima provedenima u ćeliji ili na hitnoj pomoći. Nemojte se sramotiti. Samo zaboravite.

Netipični primjer alkoholičarke

Šutnja je za one koji vjeruju kako je alkoholizam nešto čega bi se trebali sramiti  Moralni defekt. Zlo. Slabost. Poremećenost. No, ja u to ne vjerujem. Ne mogu.

Tko su alkoholičari? Kako kažu u grupi Tanye Gold, to su ljudi kojima je alkohol toliko neodoljiv da će tu naviku 'tjerati sve do vrata pakla'.
Oko pet posto stanovništva bilo koje zemlje su alkoholičari. No, neće sve osobe koje prekomjerno ispijaju alkohol postati alkoholičari. Svugdje viđam kako mnogi ljudi piju prekomjerno i svi će reći da alkohol nije štetan i da se alkoholizam neće dogoditi i njima''.

No, ona napominje kako isto tako vidi i brojne pritiske na ljude koji ih navode na pomisao da im treba piće. U pojedinim časopisima oglašavanje ide toliko daleko da se ljude navodi na pomisao kako, u slučaju da nisu lijepi, popiju piće. I sve je bolje.

No, što se dogodilo njoj? Kako je zla i podmukla bolest ušla u njen život i zadržala se u njemu čak 22 godine? Kaže kako je bila hodajući živi mrtvac.

Iako mnoge priče o živim mrtvacima počinju neskladnom obitelji u djetinjstvu, teškim uvjetima ili zlostavljanju, Tanya iskreno priznaje kako je njeno djetinjstvo bilo savršeno mirno u lijepom i mirnom kvartu u kojem je odrastala u svojoj skladnoj židovskoj obitelji. Makar su joj se roditelji rastali kad je imala 12 godina, u tome ne nalazi opravdanje jer je, kako kaže, uvijek bila svjesna da ju roditelji vole.

Nitko ju nije zlostavljao. Kaže kako nije voljela školu i pomalo se bojala dečkiju, ali to ne vidi nekim većim problemom. Nitko u njenoj obitelji nije bio alkoholičar. Tanya je izvan svih okvira stereotipnih obrazaca osoba sklonih alkoholizmu.

Čaj i čaša džina, pa čitava boca

-.-ilustracija-.-Pijanac
Pijanac
Photo ilustracija  
Svog prvog pića sjeća se kao da je bilo jučer. No, bilo je to 1983. godine. Naime, pila je čaj sa svojom susjedom kad ju je ista ponudila čašom džina. Čim je osjetila miris, u njoj se probudila želja da jednostavno sve popije na iskap. To je i učinila te potom slistila cijelu bocu. Susjedi je to bilo simpatično.

No kako je kasnije doznala, susjeda je bila heroinska ovisnica koja nije vidjela ništa sporno u tome da 13-godišnje dijete popije bocu alkoholnog pića i onesvijesti se. Nakon što se probudila i povratila po školskoj uniformi, osjetila je neki unutarnji mir, kao da je pronašla ono što joj je čitavog života nedostajalo. Počela je piti u tajnosti.

Kad bi došla kući, ulila bi votku u šalicu te potajno ispijala. Obitelj nije posumnjala ni u jednom trenutku. Tko bi uopće takvo što i očekivao od svoje kćeri školarke? Alkohol joj je ulijevao samopouzdanje i osjećala se manje ružnom i osamljenom. Osjećala se fascinantom i sofisticiranom. Uz alkohol, počela je i pušiti prilično velike količine marihuane. Jedno se stapalo s drugim. Da je znala u što će ju to odvesti, bila bi prestravljena, kako sam kaže.

Ono što ju ponajviše čudi, činjenica je kako je upala na elitno sveučilište Oxford uz konstantne kombinacije alkohola i marihuane. Prije odlaska na studij, provela je tjedan u Amsterdamu uzimajući droge.

Kako je krenula na studij, tako se alkoholizam pogoršao. Pijana je bila već u 6 sati ujutro i to, kako sama kaže, ne na'' onaj slatki, hihotavi način, već bjesomučno i izbezumljeno pijana''. Nakon tjedan dana, doživjela je prvu psihotičnu epizodu.

Vrata ludila su se zalupila za njom

Otišla je kod svog tadašnjeg ljubavnika s kojim je izgradila odnos baziran isključivo na seksu. On joj pak nije želio otvoriti vrata, pa je počela lupati i vrištati. To je sve čega se sjeća. Doživjela je, naime, svoje prvo alkoholno pomračenje i s 19 godina već bila svjesna da je u velikom problemu.

Mnogi ljudi žele svoj alkoholizam, pa tako i oporavak od njega, držati u tajnosti. Kad je gotovo, gotovo je i ostaje zaključano. Nemojte pričati o piću. Nemojte govoriti o ludilu. Ne pričajte o noćima provedenima u ćeliji ili na hitnoj pomoći. Nemojte se sramotiti. Samo zaboravite

Tanya Gold

Sama odgovara na pitanje koje bi mnogima prošlo glavom, a to je zašto jednostavno nije stala. Tanya kaže kako je, u trenutku kad je shvatila da prolazi kroz vrata prema ludilu, već prošla kroz njih i ona se zalupila iza njenih leđa. Jedini način da ne vidi vlastito poniženje i sramotu, bio je da pije još i više.

Na koncu, problem se sveo na to da je otjerana sa sveučilišta kako bi se otrijeznila, ona je to i učinila, vratila se i počela ponovo. Uspjela je diplomirati i zaposliti se u časopisu te nastavila piti. Prijatelji su nestali, posao je izgubila, spavala je s upaljenim svjetlima u strahu od smrti i u isto vrijeme ju i priželjkivala. Njena majka je imala noćne more da ju pokapa.

Ni sama ne zna kako, ali u konačnici je završila na rehabilitaciji. Ostala je na odvikavanju šest tjedana, učila kako živjeti bez pića. Ipak, sama nikad nije povjerovala u život bez alkohola, ma koliko ju drugi uvjeravali.

Osam godina kasnije, i dalje odlazi na sastanke Anonimnih Alkoholičara i uči kako svakodnevno živjeti bez alkohola. Kad pogleda oko sebe, svjesna je kako su sve priče zapravo iste. Spominje Dorotheu koja je povraćala u vrećice u kuhinji kako ju roditelji ne bi čuli u kupaonici te konačno pokazivala svoje tijelo preko webcama svakom muškarcu koji je to i zatražio. Ne za novac, već jednostavno kako bi sama sebi naudila. S druge strane, tamo je i Sylvia koja se za novac podavala muškarcima kako bi nabavila kokain.

Rođeni s genetskom predispozicijom da razviju sklonost spram alkohola

-.--.-

Kako bi uvidjela neke stvari i sebi dokazala da nije čudovište, posegnula je za znanstvenim podacima. Ako netko ne zna ili si to ne želi priznati, alkoholizam se smatra bolešću već 50 godina, naglasila je Tanya. Ono što je i sama već znala, potvrdio joj je George Woody sa katedre Psihijatrija na Sveučilištu u Pennsylvaniji.

Naime, kako je poznati stručnjak potvrdio, alkoholičari imaju drugi mentalni sklop od nealkoholičara, odnosno različite kemijske procese u mozgu koji uvjetuju, između ostalog, njihovu reakciju na alkohol. Iako je istraživanje tek u povojima, činjenica je kako alkoholičari imaju drugačiji mozak od onih koji to nisu, a prekomjernim ispijanjem alkohola samo dodatno pogoduju uništavanju istog.

Alkoholičari su rođeni s genetskom predispozicijom da razviju sklonost spram alkohola. Predispozicija je nasljedna. Ako ste alkoholičar i roditelj, imate 25 do 33 posto šanse da vam i dijete razvije istu sklonost. Čak i ako dijete odvojiti od roditelja alkoholičara, opet će biti tako. Nevjerojatni su slučajevi kad su u pitanju jednojajčani blizanci. Statistike koje je pribavila i Tanya Gold ukazuju na to kako postoje 60-postotne šanse da imate sklonost alkoholizmu, ako je vaš jednojajčani blizanac alkoholičar. Čak i ako ste razdvojeni pri rođenju.

Ono što ostaje bez ikakve sumnje i protuargumenta, smatra profesor Woody, jest činjenica da će onaj tko je sklon alkoholizmu, u slučaju da počne piti, zasigurno to činiti prekomjerno. Iako mnogi osporavaju ovakve navode činjenicom kako je barem prvo piće uzeto samoinicijativno, Woody napominje da su, u trenutku kad ''alkoholičarski okidač pukne'', alkoholičari jednostavno bespomoćni.

Postoje slučajevi kad se ljudi doista uspiju samostalno othrvati od ovisnosti, no znatno im je teže nego onima koji imaju pomoć okoline. Tanya se slaže sa svim tim navodima i vjeruje kako joj je ovisnost bila u genima.

javno.com