'No nije me udario' - stvarna priča o zlostavljanju u vezi

'No nije me udario' - stvarna priča o zlostavljanju u vezi
Tema njezinog posljednjeg bloga je psihičko zlostavljanje u vezi, ono koje je doživjela iz prve ruke. Iako njezina priča nije ništa novo niti iznenađujuće, a psihička je agresija u vezi usmjerena i prema muškarcima i ženama, vrlo smisleno i detaljno opisuje osjećaje koje su je pratili u odnosu koji je više obilježila ljubav, nego mržnja.

Koliko puta sam se našla na podu kupaonice ispod njega, osjećajući njegovu toplu pljuvačku dok je vrištao na mene? "Prestani cmizdriti kao dijete. Ti si luda. Ne znam tko bi te osim mene trpio!".

Koliko puta sam drhtala na tom podu brojeći svoje udahe, dovodeći se na rub gušenja tijekom napadaja panike čiji su okidač bili ovi manijakalni i redoviti napadaji? No, nikad me nije udario.

Koliko sam sati provela na tom podu nakon što bi on otišao u krevet, očiju punih ispucalih kapilara? Koliko puta sam čula njegovo hrkanje i shvatila da je zaspao, tek par metara dalje, slušajući mene kako hiperventiliram, još uvijek u raljama napadaja panike? Koliko sam se puta zapitala "kako sam dospjela ovdje? kako sam postala ova žena?". Koliko puta sam se pogledala u ogledalo da se nisam mogla prepoznati? Koliko sam mržnje imala prema slomljenu odrazu žene čiji je odraz zurio u mene? No, nikad me nije udario.

Koliko sam puta upuzala u krevet umjesto u taksi te se probudila s njegovim rukama oko mene, dok mi govori da sam si sama to napravila?" On nije takav, ja sam ga takvim napravila. Moram promijeniti svoj pristup oko tih stvari. Trebam zvučati manje optuživački. Da samo malo omekšam svoj pristup, to bi mu omogućilo da reagira drugačije."

Koliko sam samo puta promijenila svoj pristup prije nego sam shvatila da jedini način za izbjeći zlostavljanje uopće to ne spominjati? No, nikad me nije udario.

Koliko sam mu e-mailova i poruka pronašla? Na koliko smo zabava samo bili a da sam znala da je jedna od žena tamo? Brzo sam naučila odnositi se prema tome "tako da to ne upropasti inače lijepu večer". Nakon što me članica njegove obitelji pitala je li ruž koji je pronašla ispod kauča moj, samo sam ga bacila i nisam ništa rekla. Nije ni ona. Još jedno poniženje u tišini. No, nikad me nije udario.

Koliko mi je puta rekao da ide spavati, na večeru s klijentom, nije čuo svoj mobitel - a zapravo je bio s drugom ženom. Koliko je puta ignorirao moje pozive sljedeće jutro praveći se da se to nije dogodilo. Bilo je to sadistički. Mogla sam vidjeti kako uživa u svoj toj moći. Koliko je samo klevetničkih laži izmislio i servirao mojim starim kolegama i prijateljima nakon što sam ga napustila? Koliko je puta okaljao moj ugled? Koliko sam se puta vraćala, vjerujući u svako obećanje da je on novi čovjek, vjerujući svakoj lažnoj isprici? No, nikad me nije udario.

Koliko je puta prijateljica došla po mene jer bi me usred noći izbacio iz kreveta jer bih ga ispitivala o nekoj od žena s kojima je mutio? Koliko sam puta otišla od tih istih prijatelja natrag, braneći ga i opravdavajući njegovo ponašanje? Kada sam prestala uopće išta govoriti prijateljima da izbjegnem osjećaj srama i ludila zbog okolnosti u kojima jesam - sram jer sam snažna neovisna žene koja se ne može pobrinuti sama za sebe i otići iz situacije koja je toksična. Kada sam prestala očekivati više? No, nikad me nije udario.

Kako sam mogla objasniti da sam vjerovala kako je to dijelom moja krivnja, iako me samu bilo sram čuti te riječi slomljene žene iz mojih usta. "Nitko zapravo ne razumije. Nitko ga ne poznaje poput mene". Moj je zadatak zaštititi ga od istine o tome što mi je učinio. Nisam mogla dopustiti da misli o sebi kao o čudovištu. Neću nikome reći." Bila sam potpuno sama. No, nikad me nije udario.

Moje otuđivanje je značilo da se više ne mogu vidjeti tuđim očima, zbog čega sam si izgledala normalnije. Mogla sam samo vidjeti odraz u njegovim očima i vjerovati ono što mi je govorio o meni samoj. Počela sam vjerovati iracionalnim objašnjenjima unatoč vlastitom srcu i očima. Dopustila sam mu da definira stvarnost. Postala sam izolirana. Postalo je lakše odrezati one koji me vole i podupiru, nego im lagati o svemu. Zatim se i suočiti s poniženjem moje stvarnosti. Dio mene je znao da nakon što oni saznaju što se sve događa, prisilit će me da se maknem od njega. Ne bih se mogla vratiti. No, nikad me nije udario.

Postavila sam granicu, crvenu liniju preko koje neću prijeći. Onog trenutka kad me udari, odlazim. Ali istina je da ni onda ne bih otišla. Racionalizirala bih to tako da bi tek onda on shvatio koliko su stvari otišle daleko i one bi se promijenile. Ne bi otišla. Nanoseći mi bol, on mi je pokazivao da me voli. Bilo mu je stalo toliko da ga je izluđivalo. Bio je izluđen od ljutnje, ljubomore, tuge i jednostavno se nije mogao kontrolirati.

Nakon što je sve završilo, bilo mi je zabranjeno žaliti za njim. Nitko nije mogao razumjeti kako ljubav, mržnja, strah i utjeha mogu postojati istovremeno. Nisu mogli shvatiti da sam osim svog zlostavljača izgubila i druga, društvo za večeru, nekog s kime gledam filmove dok vani pada kiša, nekog s kime se smijem, tko me poznaje. Kako sam nekome mogla objasniti da je zlostavljanje samo dio toga.

Još ima dana u kojima se sjećam nježnosti i pitam je li bilo baš tako loše. Još se borim s time da shvatim kako me je mogao toliko voljeti, a mrziti kao najgoreg neprijatelja. Poput djeteta, iznova učim prepoznavati granice normalnog ponašanja i postaviti svoja očekivanja. Podsjećam se da djela nasilja ne mogu biti djela ljubavi.

Po prvi puta u svom odrazu vidim ženu koja se izdigla iz dubina te tame. U tome mi je nevjerojatno pomogla činjenica da nisam sama, da su i drugi to preživjeli i tako se osjećali, a priče tih žena dale su mi snagu da nastavim i uvidim da zaslužujem više. Iako me nikad nije udario.

Molim se da će moje riječi doći do svih žena koje su se prepoznale u mojim riječima. Nadam se da će joj dati snage i ljubavi koje joj trebaju da se iščupa iz crnih dubina.

24sata.hr