Mi Hercegovci najviši smo ljudi na svijetu

Mi Hercegovci najviši smo ljudi na svijetu
Istraživanje je predvodio Pavel Grasgruber s češkog sveučilišta Masaryk, koje je dokazalo da su Hercegovci viši od Nizozemaca. Prosječna visina svakog muškog Hercegovca je 184 cm, dok je prosječna visina Nizozemaca 183,6 cm.

To je zbog genetskog čimbenika Y haplotip I-M170 koji u Hercegovini ima više od 70 posto muškaraca. No, procjene stručnjaka kažu da bi prosječna visina Hercegovaca mogla ići do 190 cm ako se popravi ekonomska situacija. Muškarci su, naime, viši ako unose proteine životinjskog podrijetla, a niži ako unose biljne proteine.

Iz Hercegovine su podrijetlom ili su rođeni mnogi hrvatski sportaši, nogometaši, rukometaši i košarkaši. Franjo Arapović, poznati hrvatski košarkaš, danas asistent na privatnom Međunarodnom sveučilištu Libertas na kojemu predaje povijest sporta te direktor za sport i sportska pitanja na istom sveučilištu, pripada obitelji dvometraša.

Arapovići su podrijetlom iz sela Slipčića koje je 20-ak km udaljeno od Mostara. Arapović je visok 215 cm, a najniži od njegova četiri brata je 200 cm, dok im je sestra visoka 180.

Njihov otac Pavo, rođen 1928., također je visok dva metra, a majka 180 cm. Arapovićev djed Filip bio je visok 205 cm. Arapovićev sin Marko, košarkaš Cedevite, koji se nedavno teško ozlijedio igrajući protiv Partizana, visok je 208 cm. Njegovi bratići također su visoki, nijedan nije niži od 195 cm, a ima ih i preko dva metra.

No, biti visok u mnogim svakodnevnim životnim stvarima ne znači biti u prednosti. Naprotiv, visoki ljudi često se susreću s raznoraznim problemima.

Poklanja cipele i tenisice

- Smijali smo se kad sam išao na krizmu. Bio sam u osmom razredu. Svi kumovi stajali su iza krizmanika i stavili bi ruku na rame, samo je moj kum morao biti pokraj mene. Nije mogao stajati iza mene jer sam od njega bio viši za glavu - prisjeća se Franjo Arapović, koji se odmalena susretao s problemima zbog visine, a posebno se to tiče odjeće i obuće.

- Trebam hlače, nema hlača, trebam cipele, ali ih ne mogu kupiti. U osmom razredu nosio sam cipele broj 46, a u prvom srednje škole broj 47. Bilo je nemoguće u nekom dućanu pronaći cipele. Uglavnom sam nosio tenisice pa bih cipele, ako sam imao ogovarajući broj, obuo za neku svečanost ili Božić - prisjeća se.

No, danas je puno drukčije jer po Europi, posebno u Austriji koja je najbliža, postoje specijalizirani dućani u kojima se prodaje obuća i odjeća za visoke i krupne ljude. No, takva roba, budući da nije serijska, puno košta.

- Ispod 300 eura nigdje na svijetu ne mogu kupiti cipele. To je poseban rad, nije serijski proizvod. Ako u Zagrebu naručujem cipele, najprije moram platiti izradu kalupa za cipelu broj 52. Cipele me u Hrvatskoj također dođu 300 do 400 eura. Hvala Bogu pa to financijski mogu podnijeti.

Međutim, ima ljudi s velikim brojevima cipela koji si ne mogu priuštiti obuću. Tada uskače Franjo Arapović i pokloni rijetko nošenu obuću.

- Zovu me iz Hercegovine i Dalmatinske zagore pa ja svoje i sinove tenisice i cipele, broj 52 i broj 50, spremim u vreću i pošaljem im. Mi to poklanjamo. Zašto ne? Neke cipele imam po deset godina, a da ih nisam obuo deset puta. Praktički su to nove cipele, zašto ih ne bih poklonio ljudima koji me zamole i kojima su potrebne.

Osim toga, Arapović svaki put kad pođe u Hercegovinu ponese višak obuće i pokloni je ljudima slabije kupovne moći. Uvijek nekom visokom čovjeku nešto od svega toga treba. Što se pak tiče odijela, on ih već 20 godina naručuje u Herucu.

Mjere i odnosi u svakodnevnom životu također mogu biti problem za visoke ljude. Naime, visoki ljudi se, ulazeći kroz vrata, refleksno saginju kako ne bi udarili o štok.

- Kad ulazim u svoju kuću, saginjem se iako sam dao da se ugrade vrata 230 cm visine. To je prirodan refleks, kao da imam neki senzor u glavi. Rijetko sam negdje glavom udario o štok, ali sam zato, prilikom ustajanja, često udarao glavom o lampu - dodaje Arapović.

Pa ipak, sve su to mali problemi u odnosu na one koje visoki ljudi imaju kao vozači. Arapović je, primjerice, polagao vozački ispit 1986. u Zagrebu, međutim, u autoškoli su imali samo Zastavu 101.

- Morao sam polaziti iz druge brzine jer u prvu nisam mogao ubaciti zbog nogu koje su mi smetale. I, kad sam polagao vozački ispit, morao sam na jednom mjestu stati, ali sam ja samo usporio i produžio. Pokraj mene je u komisiji sjedila jedna gospođa, a ja sam rekao: „Znam da ovdje moram stati, ali ako stanem, morat ću opet krenuti iz druge brzine, a ne iz prve." Ona je bila razumna žena. Shvatila je o čemu se radi - kaže Franjo Arapović koji se i danas kao vozač teško nosi s problemima.

- Vozim veliki automobi, džip, ali svejedno problemi ostaju, ne mogu normalno sjesti. Meni je volan uvijek među nogama, ne mogu zamisiliti drukčije - dodaje i naglašava da zbog sjedala koja je pomaknuto nazad do kraja ima smanjenu preglednost.

Što se pak tiče poteškoća s kojima se susretao prilikom klupskih putovanja i noćenja, oni su za visokog košarkaša poput Franje Arapovića bili svakodnevni. Putovanja autobusima i avionima za košarkaše je ponekad bio izazov. Budući da je u autobusima 60-ak sjedala, a na put obično ide 20 igrača, nije bilo problema jer su sjedili nakoso na dva sjedala. No let avionima na daleka odredišta bio je i ostao nerješiv problem, jer njih 90 posto ne može sjesti normalno.

- Obično sjedim dok avion ne uzleti. Kad se digne, ustanem, hodam ili sjednem tako da se zamijenim za mjesto pokraj prolaza. Ljudi nam iziđu u susret jer smo mi košarkaši izvan standarda, izvan svih gabarita.

Noge izvan kreveta

Ako se ponekad vozi tramvajem, mora stati na stepenicama tramvaja i dodatno se sagnuti.

Visoki ljudi, košarkaši, posebno su se prije na turnejama i gostovanjima susretali s neadekvatnim krevetima. Dok je 80-ih godina vodio Cibonu, Mirko Novosel jako je pazio na smještaj svojih igrača tijekom priprema ili na gostovanjima, međutim, ponekad to nije bilo moguće, posebno ako su Cibona ili reprezentacija gostovali u socijalističkim zemljama.

- Obično bi se maknuli rubovi kreveta, daske sa strane, naučili smo spavati s nogama izvan kreveta, samo je bilo bitno da nema tih stranica. Međutim, teško je bilo kad smo putovali u Bugarsku ili Rumunjsku. Oni su imali one željezne krevete - prisjeća se Arapović.

Danas je pak sve drukčije pa Arapovićev sin Marko, igrač Cedevite, ima manje problema zbog visine nego što je u mladosti imao njegov otac. Pa ipak, postoje situacije kad visoki ljudi i danas imaju problem. Nedavno je Marko Arapović, igrajući protiv Partizana u ABA ligi, teško ozlijeđen. Kako su standardne štake praktički neupotrebljive za visoke ljude, Franjo Arapović morao je pronaći jedne stare koje je on nosio u mladosti kad je bio ozlijeđen.

- Poslužile su moje stare štake dok se u Austriji ne izrade nove po Markovoj mjeri. Svoje stare štake sam sačuvao, a dobio sam ih, odnosno platio, nakon jedne davne operacije u SAD-u. Ne dao Bog da opet nekom budu trebale - dodaje poznati hrvatski košarkaš.

Vecernji list

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.