Marina Radoš: Ovdje me znaju svi, i kuće i mostovi, i klinci iz ulice

Marina Radoš
Marina Radoš
Još se ista djevojčica spusti laganim korakom noć pred ispit u mali kafić na kolodvoru, iz iste one sobe, i vino je u kafiću još uvijek isto.
I oni, iza mene, još skaču kada turisti skupe dovoljno novaca.
Još uvijek se kod Čerkeza ulazi u podne. U fakultetskoj kantini još radi onaj isti konobar.
Još je onaj slatki apartman prema krivoj ćupriji najljepši u gradu. Znaš, onaj sa malim poštanskim sandučićem. Sa onim malim turskim prozorima. S onom uštirkanom posteljinom.
Još uvijek je na Starom mostu najljepše noću. Danom ideš da se slikaš, pojedeš ćevape i vidiš kako skaču. Ali noću je najbolje.
Još vam uvijek lažu da je opasno.
Noću miriše rijeka. Noću se čuje muzika. I smiju se neka djeca.
Još je moja četkica za zube u jednom stanu koji kroz prozore pušta krošnje u sobu. I još me ista žena gnjavi da jedem još. Da se ne stidim.
Još se ona ista djevojčica spušta laganim korakom iz one iste sobe u mali kafić na kolodvoru da nastavimo gdje smo stale.
Još je onaj mali apartman s poštanskim sandučićem najljepši u gradu. U starom gradu.
Još vam uvijek lažu da je opasno. Nije opasno.
Noću je najljepše. Noću miriše rijeka. I zrak. I čuje se muzika.

Otprilike ovako ide ta pjesma:

Ovdje me znaju svi, i kuće i mostovi, i klinci iz ulice
Ovdje sam Romeo, i Mežun, i leptir mlad što gori kad ugleda tvoje lice.
I osjećam - blizu si; u zraku su virusi, i opet ću da se razbolim
O ne, ti nisi otišla - još si tu. Još stojiš tu u sjenci grana.
I nije život prošao, i nismo umorni. I nema na nama rana.