FOTO  Skinula se prelijepa mostarka Ornela Vištica

Skinula se prelijepa mostarka Ornela Vištica
Došla sam iz Mostara sama u Zagreb. Prvo sam tražila Filozofski, a onda i zgradu Akademije. Ali ja sam odgojena da znam kako se za sve moram sama izboriti, u tome sam čvrsta, idem do kraja, ništa mi nije teško. Uvijek idem težim putem, jer me to ispunjava. Znaju mi reći: ‘Ti ni ne moraš glumiti koliko si lijepa!’ To je grozno čuti! Tada se i zainatim da im dokažem kako ta tvrdnja ne stoji!”

Filmski život. Ornela Vištica nije, međutim, živjela kao princeza pod staklenim zvonom. A na njezinu licu nema ni sjenke gorčine, mraka, tereta, bijesa ni kada prepričava neke biografske detalje koje naziva “svojim filmskim životom”.

“Čim sam se rodila, otac nas je napustio, odrasla sam s majkom. Rano sam sazrela i shvatila da se moram sama za sebe izboriti. Nisam imala obitelj i čvrste temelje, mene je uvijek samo mama podržavala. Niti jedna moja nagrada, još od vrtićke dobi, nije rezultat sreće nego rada i muke. I vjera u Boga daje mi posebnu energiju. Moja baka iz Ljubuškog prenijela mi je tradicionalne temelje, neke sam nadogradila, a neke odbacila. No, nikad nisam bila buntovnik, moje je društvo uvijek bilo mirnije, nisam izlazila po klubovima, nego bih radije sjedila doma i pisala pjesme. Jako sam druželjubiva, ali volim biti u svom filmu. Ni u Zagrebu se nisam promijenila. Ne letim. Iako se prezivam Vištica, čvrsto sam na zemlji. Rođenog oca sam upoznala tek s 18 godina, na njegovo inzistiranje, što mi je također bio šok! Morala sam i tada ostati čvrsta. Nisam svadljiva, volim biti u dobrim odnosima s ljudima, i nisam se pokajala što sam ga upoznala. Ali, to je bilo to. ”

Nije bilo lako ni 1992. kad se u Mostaru zaratilo.

“Mama me odvela baki u Ljubuški, išle smo i do Njemačke i do Slovenije, ali uglavnom sam gotovo sedam godina živjela kod bake. Iskreno, rata se uopće ne sjećam. Imala sam dvije godine kada je počeo. Ali se sjećam da se pune dvije godine nakon završetka rata mama i ja nismo mogle vratiti u svoj stan jer su neki ljudi bili u njemu, pa sam u školu krenula u Ljubuškom. I sjećam se konačnog povratka u stan koji je bio potpuno uništen, ukrali su nam sve stvari. Sjećam se i ruševina, napetih odnosa među ljudima. Ali tako je i danas u Mostaru. Stalno mi se događaju dramatične promjene. I ovo s Globusom mi je bio šok! No, sve sam shvatila kao novu glumačku ulogu, pin-up djevojke. Taman sam se oporavila od šoka Akademije, a sada se trebam nositi i s tom Globusovom titulom. Već sam dobila svakakve ponude na račun izbora za najljepšu Hrvaticu, nešto se kuha, ali ne bih još o tome. Htjela bih, naime, ojačati u glumačkom poslu prije nego što se profesionalno počnem njime baviti”, nasmijana je Ornela.

Na sceni je, kaže, otvorenija i slobodnija nego u privatnom životu, ali deklarira se kao fanatik ljudi.

“Hobi mi je promatranje ljude, to me opušta, volim ih analizirati do najsitnijih detalja”, kaže ovo čuđenje u svijetu, pa s hobijem krećemo u sastavljanje neke liste Ornelinih interesa.

“Zadnji je izlazak bio s Verom, s kojom sam išla u Zagvozd na predstavu našeg profesora Joška Ševe. Bili su tamburaši i bilo nam je divno”, kaže Ornela i nastavlja nabrajati:

“Volim glazbu, trenutačno slušam Josha Grobana i fado. Osjetljiva sam na nepravdu, ali ljudi danas stvaraju probleme ondje gdje ih nema, i studentska blokada Akademije bila je drama koju sam promatrala sa strane, kao teatar apsurda...”

A o ljubavi, lijepa glumica kratko kaže: “Imam dečka, već dulje, završava ekonomiju.”

Priznaje da se u protekle dvije godine u Zagrebu s njom nešto dogodilo. “Imala sam dosta čudnu sliku o svijetu i sebi kad sam uletjela na Akademiju. Ništa nisam znala i bila sam u svemu strašno konzervativna. Bila sam ograničena i bilo mi je nezamislivo da ću se s nekim ljubiti na sceni. A sada sam proširila poglede i mislim da sam se jako promijenila. Ali, i dalje, ako treba biti klaun, ja sam klaun! Uvijek izvalim neku glupost jer ne kalkuliram, zabavljam svoju klasu, nasmijavam profesore. To me čini sretnom. Pa svima nam je lakše ako se smijemo!”

Foto: Boris Štajduhar

izvor: globus.hr