Prije točno 123. godine umro je Otac domovine – Ante Starčević

otac domovine ante starčević, dr. A. Starčević, otac domovine ante starčević, dr. A. Starčević, otac domovine ante starčević

Ante Starčević (Veliki Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.) bio je hrvatski političar, publicist i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom i prevoditeljstvom.

Još za života nazvan je Ocem domovine.

Ante Starčević rođen je 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik kod Gospića. Pučku školu pohađao je u Klancu. Od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević, župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje 1845. godine završava Klasičnu gimnaziju te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. 1846. biva u Pešti promoviran u doktora filozofije. Tada odustaje od svećeništva i odlučuje se posvetiti borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.

Radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom.

Ključno pitanje 1861. bilo je pitanje odnosa između Hrvatske i Ugarske. Starčević i Stranka prava izjašnjavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira Habsburške monarhije. Starčević stoga neustrašivo kaže: 'Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.'

Posljednji ispraćaj Ante Starčeviža (foto: Wikipedia)

Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najprječa stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti ‘dok bude pod Austriom-Madjarijom'. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema ‘umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima'. Najvećim neprijateljima hrvatskoga naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu. Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovom uredu, gdje radi do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine.

Starčevića su godinama klerikalci napadali kao ‘buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve'. To dolazi otuda što je drugoj polovici 19. stoljeća oštro ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske.

Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. ‘Bog i Hrvati' bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života.

U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme smatrao je kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a ‘naročito Serb kao nenarodno i pogrdno'. Dok je Slovence smatrao ‘planinskim Hrvatima'. Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime, Ante Starčević napušta to stajalište.

Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu, u 73. godini života. Pokopan je na groblju, uz crkvu sv. Mirka, u Šestinama. Pokopan je dva dana nakon smrti i bio je to sprovod s oko trideset tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača.