Ono smo što jedemo, ali i što biramo na izborima

Vjerujemo kako vam je svima dobro poznat izraz „Ono si što jedeš“, koji se u zdravstvenoj terminologiji koristi kako bi se naglasila važnost vašeg izbora hrane i kako će se on odraziti na vaše zdravlje.

U bosanskohercegovačkom, još konkretnije hercegovačkom ili najkonkretnije mostarskom scenariju sličan izraz bi se mogao primijeniti i u društvenoj terminologiji „Ono si što biraš“.

Zamislite da dođete negdje napuhanog stomaka i ljudi vas pitaju što vam je, a vi kažete: „Ma joj, opet sam se kruha prežderao“. Osjećate nelagodu, možda odlučnost da ćete sljedeći put biti umjereniji, racionalniji i pametniji.

U drugom scenariju zamislite sebe kako s glavoboljom dolazite na biro i prijavljujete se u evidenciju nezaposlenih, a djelatnica iza šaltera vas pita što vam je, a vi kažete: „Ma joj, opet sam birao istu vlast“. Osjećate nelagodu, možda odlučnost da ćete sljedeći put biti umjereniji, racionalniji i pametniji. Ali nećete.

Već dvadeset godina činite isto – gazite svoju riječ, uvjeravate sebe da će biti bolje i kako ne može gore, kako su ovo ti ključni i povijesni izbori baš kao i ona sljedeća dva tjedna koja iznova počinju svakog ponedjeljka za vrijeme pandemije koronavirusa.
I po ničemu se ne razlikujete od vlasti koju ste odabrali. Jednako, kao i vi, gaze svoju riječ, uvjeravaju vas da će biti bolje i da ne može gore. Zapravo smo postali, ili smo i bili – ono što biramo. Barem većina nas.

A da izbacimo kruh?

Mostarski slučaj je specifičan. Mostarci su „izbacili kruh iz prehrane“, odnosno pravo na izbor, već punih 12 godina. Zanimljivo, nisu ga samovoljno izbacili već je kruha nestalo. Ne proizvodi se više. Moramo se zadovoljiti s dotrajalim mrvicama koje su ostale negdje u kutu.

Pitanje je treba li nam uopće kruh, trebaju li nam uopće izbori ako znamo da će rezultat i posljedice biti iste. Nadutost, neracionalno konzumiranje i štetne po naše zdravlje. Mostaru ne trebaju izbori, barem ne dok se ne promijeni svijest onih koji će rezultate istih konzumirati.

Žitoprometov kruh, koji je decenijama hranio ovaj kraj, odavno ne postoji, zna se i zašto – pa smo se brzo prebacili na drugi i preživjeli smo. Spremni smo nekada dati i više kako bi dobili kvalitetnije. Jer je bitno, za naše zdravlje.

Hoćete li i sljedeći put kada vas netko vidi i upita što vam je, osjećati nelagodu? Isključivo ovisi o vama. Pravo na izbor i sami izbor, od esencijalne su važnosti, baš kao i kruh.