Zašto svi misle da bolje od bh. Hrvata znaju što treba Hrvatima u BiH?

Primjerice, što Hrvatima treba u BiH znaju svi osim samih Hrvata. Dodik kaže da Hrvatima u BiH treba treći entitet, bošnjački političari ne žele za to ni čut , pa nude politički suživot u kojem bi određivali i tko će ih predstavljati. I brojni ishlapjeli diplomati iz EU-a i SAD-a bolje znaju od Hrvata što im treba.
 

Bolje od Hrvata u BiH zna i Stjepan Mesić, koji stalno govori da se Hrvati BiH trebaju okrenuti Sarajevu, a svako drugi dan pošalje naputak što zapravo Hrvati u BiH trebaju činiti. On kaže da Hrvatima u BiH ne treba entitet, jer to nije u interesu RH. Njegova stranačka prijateljica Vesna Pusić kaže da u BiH treba čak pet entiteta. Svi, dakle, znaju sve, samo predsjednici političkih stranaka i strančica Hrvata u BiH ne znaju što ponuditi Hrvatima u BiH. 

Različita politička mišljenja dobrodošla su, no, najgore je od svega što se Hrvati u BiH teško sami mogu doista dogovoriti što je nacionalni interes – temeljna pretpostavka za izgrađivanje bolje budućnosti.

Što je nacionalni interes? U normalnim zemljama, to su prvenstveno riješena pitanja sigurnosti (opstojnosti), zdravstva, školstva,  razvijeno tržište te slobode i jednakosti pojedinca. Stranke i intelektualci normalnih zemalja odavno su si utvrdili nacionalne interese i do ostvarenja tog cilja iznalaze što jednostavnije, bezbolnije, lakše i brže putove. 

Problem Hrvata u BiH što se predsjednici stranaka i strančica uopće ne mogu usuglasiti ni o vođenju općine, a kamoli imati viziju, jasno je predočiti i ponuditi putove kako ostvariti temeljne i strateške ciljeve cijelog naroda u BiH. 

Oni, zapravo pojma nemaju i žive od izbora do izbora. To se najbolje ogleda kada narodu pričaju gluposti o zaštiti nacionalnih interesa na lokalnim izborima na kojima se trebaju rješavati komunalni problemi, poput kanalizacije.

Oni koji bi možda i naslutili što treba Hrvatima u BiH ili čak znaju, ne smiju to reći, jer se boje za fotelje.

A treba jasno reći –  BiH neće biti ista kao prije rata, jer u Republiku Srpsku, a to treba biti jasno i Mesiću, protjerani Hrvati se, nažalost, neće vratiti. Nisu im kuće obnovljene, posla nema, a od mrkve i paprike se ne živi. Tu je prvenstveno krivnja Republike Srpske i u uzroku i posljedici. Kriva je i međunarodna zajednica koja je to startu dopustila. Sad je kasno vraćati djecu koja su u međuvremenu postala roditelji.

Treba jasno reći i da politički suživot s Bošnjacima (ne brkati s običnim ljudima bilo koje nacije) se nastavlja unatoč frustracijama obična hrvatskog građanina BiH. Primjerice sve se svodi na ovakav razgovor hrvatskih političara s bošnjačkim:

- Zašto ne možemo imati televiziju na Hrvatskom jeziku?
- Jer imamo Federalnu, šta će nam dvije televizije, a to je i uvod u treći entitet.
- Dobro.

Ili ovo:
- Zašto autocestom želite zaobići hrvatske gradove pa i zajednički Mostar i graditi u vrletima iza Podveležja iako ćemo i mi plaćati tu autocestu?
- Zato!
- Dobro!

Eto, između ostalog, zato Hrvatima u takvoj BiH nije dobro i zato se mora odrediti cilj i miroljubivi put njegova ostvarenja.

 

(autor teksta, Igor Zovko, rođen 1973. u Mostaru a od 1996. živi u Zagrebu. Novinar je u listu 24sata a radio je u Vjesniku, Večernjem listu… Bavi se i slikanjem)