KROZ KOLONU ANTIFAŠISTA Na ulicu zbog 1945., a šute zbog 2020.

Odvede me jučer put prema glavnom gradu lijepe nam Bosne i Hercegovine. Ne događa se gore ništa osobito specijalno, ili!?.

Epidemija učinila svoje, ni naroda ni taksija kako je uobičajeno. Tržni centri ne rade, tek prehrana, kafići otvoreni, sve po troje, ali nekako znatno tmurnije nego u Mostaru, gdje je otvaranje kafića oživjelo grad.

Dolje u gradu okupljaju se antifašisti, gore na Kaptolu za satak i nešto sveta misa. I naleti taksi. Na radiju glavna tema misa, ne spominje se šta je misa, za koga je misa, spominju se ustaše, režimi, uvezuju s misom. Idemo prema katedrali, dokle se može, budući da je policija sa svih strana zabranila pristup.

Rekao bi netko teroistički napad, no ono tamo sveta misa, sa dvadesetak sudionika.

S oltara, kako je uvijek i bilo poruke mira, ljubavi, molitva za nedužne žrtve, kojih je u svakom ratu bilo na svim stranama.

Opet nazad, već od Vječne vatre kolona antifašista, oni dolje, ja gore.

Na majicama Tito, crvene marame, petokrake, tisuće ih... Pješačim u kontra smjeru, oni gore, ja dolje, kilometarska kolona, ne vidiš kraja.

Osjećaj kao da si upao u neki loš film. Nevjerovatno je zapravo koliko je ljudi spremno izaći na ulice zbog 1945., a kako nijedan ne izađe na ulicu zbog 2020.

Kako se lako dižemo zbog nečega što je bilo, čega nismo bili sudionik, i što nismo spremni ni objektivno sagledati, a kako su nam željezne noge kad trebamo zakoračiti tom istom cestom zbog vlastitog danas.

Mahom na ulici umirovljenici, oni kojima mjesečne režije premašuju mirovinu, kojima su vladajući nedavno objasnili da zbog epidemije neće dobiti za dvije vreće brašna uvećanu mirovinu, pa potom kroz nabavke respiratora, rukavica, maski i ostalog proćerdali dvadesetak milijuna maraka.

„Oni su sad konačno pokazali svoje pravo lice“, čujem prozbori neka gospođa, reklo bi se da je iza nje već šest desetljeća. Pojavi mi se tračak nade, da se osvrće na danas, kad ono jok, ona o 1945.-oj, odnosno o kardinalu. Pomislih Bože moj sretni li smo. Nemamo stvarnih problema, današnjicama nam je riješena, pa se vraćamo u prošlost, da tamo prvo pometemo.

Komšića u koloni nema, ni Izetbegovića. Prvi se zabavio o sebi, drugi o respiratorima, obojica shvatila da su pretjerali u pogledu mise. Sad šute.

U sarajevskih katolika i Hrvata gorčina. Kome se trebaju pravdati da nisu ustaše, godinama žive u svom gradu, pridonose, nikad štetočine nisu bili. Zašto im se dodjeljuju uloge u filmovima u kojima nisu nikada bili, već naprotiv, gradili iz ljubavi prema svome gradu.

Gorčina se prenijela u Hercegovinu. Većina uz kardinala, rijetkima pak drago što se sve događa, žele da kardinal vidi tko je Komšić, taman koda on to nije znao.

Podsjećam na tekst pisan ovim istim prstima iz prvog Komšićeva mandata, kada je kardinal bojkotirao istoga, rekavši da godinama nije dao graditi crkvu na Grbavici.

Nije se korektno naslađivati, a i naivno je vjerovati da nadbiskup vrhbosanski ne zna tko je kakav, zvao ga neki domjenak ili ne. Nažalost, koji korak pred zasluženu mirovinu, zadali su mu udarac kakav nije zaslužio u svome gradu. Europski Jeruzalem titula je, pokazalo se i jučer, nevezana uz Sarajevo.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.