VIDEO  Radimo za svoju djecu, a što ako zbog toga propustimo njihovo odrastanje?

Koliko roditelji danas doista pripremaju djecu za život, a koliko ih pokušavaju zaštititi od njega? I koliko smo mi sami spremni priznati da ponekad živimo život koji smo naučili željeti, umjesto onoga koji zaista želimo?

Postoje pitanja o roditeljstvu na koja nema jednostavnog odgovora. Treba li dijete zaštititi od neuspjeha ili mu dopustiti da pogriješi? Treba li ga poticati da bude ambiciozno ili paziti da ambicija ne preraste u pritisak? Koliko ga usmjeravati, a kada se odmaknuti i pustiti ga da samo pronađe svoj put?

Možemo li djecu pripremiti za život, a da ih ne pokušavamo zaštititi od njega?

A možda je najteže pitanje: možemo li djecu pripremiti za život, a da ih istodobno ne pokušavamo zaštititi od samog života?

Upravo iz vlastitog iskustva o tome govori dr. Kenan Crnkić, sveučilišni profesor, doktor ekonomije i autor bestselera 7 tajni uspjeha, Pazi kojeg vuka hraniš i Nadživjeti život.

Odrastanje u Zenici, roditelji prosvjetni radnici koji su od njega tražili disciplinu, rad i upornost, ali i iskustvo koje je doživio kao dječak kada je otišao na nekoliko dana u Njemačku, a zbog rata se kući vratio tek nakon više od godinu dana, snažno su oblikovali njegov pogled na život.

U drugoj zemlji, daleko od roditelja, vrlo je rano okusio iskustvo samostalnosti i suočavanja sa životnim okolnostima za koje nije bio spreman.

Danas, kada je i sam otac, neka od tih iskustava promatra iz potpuno druge perspektive, jer ono što smo kao djeca dobili od svojih roditelja često tek u vlastitom roditeljstvu počnemo preispitivati.

Koliko pritiska zapravo stoji iza želje da nam dijete bude uspješno? Kada poticanje prerasta u nametanje? I jesmo li ponekad toliko usmjereni na to da djeci osiguramo budućnost da zaboravimo da s njima živimo njihovo sada?

Jedna priča iz razgovora posebno neugodno pogađa u srž tog pitanja. Dijete od oca želi posuditi novac kako bi mu „kupilo“ jedan sat vremena. Na prvi pogled riječ je o jednostavnoj dječjoj situaciji.

Ali iza nje ostaje pitanje koje je mnogo teže ignorirati: može li se dogoditi da godinama radimo za obitelj, upravo zato da bi joj bilo bolje, a da pritom propustimo vrijeme koje s njom više nikada ne možemo vratiti?

Kako dr. Crnkić navodi: „Djeca odrastaju pored nas, a ne uz nas...“ Jesmo li zaista prisutni u njihovu odrastanju?

Koliko ljudi živi život koji su sami izabrali?

Razgovor se, međutim, ne zaustavlja na roditeljstvu. Otvara i pitanje koje seže mnogo dublje: koliko ljudi uopće živi život koji su sami izabrali?

Odmalena učimo što znači biti uspješan. Dobre ocjene, diploma, posao, novac, karijera, određeni životni standard. Ali tko je odlučio da je upravo to naš cilj? Možda smo neke od najvećih životnih odluka donijeli puno prije nego što smo bili dovoljno zreli da ih zaista donesemo.

Roditelji, društvo, obrazovni sustav i okolina često nam pokažu što bismo trebali željeti. Kasnije samo nastavimo trčati prema tim ciljevima, čak i kada više nismo sigurni zašto ih uopće želimo.

A što ako uspjeh nije ono što smo mislili da jest?

U razgovoru se zato otvaraju i pitanja o obrazovanju, izboru zanimanja, znatiželji, funkcionalnim znanjima i emocionalnoj inteligenciji, ali i o braku, odnosima i odlukama koje određuju smjer našeg života.

Sva ta pitanja na kraju vode prema jednom zajedničkom mjestu: što želimo prenijeti svojoj djeci i što smo spremni promijeniti kod sebe?

Djecu zaista možemo učiti riječima, možemo ih usmjeravati, savjetovati i upozoravati. Ali ono što će najviše naučiti ipak je ono što svakodnevno gledaju.