VIDEO  'U Srbiji će me netko nazvati izdajnikom jer sam otišao u Mostar, a ovdje će reći da je došao četnik'

Na razbijene kamene cvjetove Partizanskog spomen-groblja Andrej Josifovski Pijanista odgovorio je novim, privremenim pločama i cvijetom prkosa. Instalaciju „Cvat slomljenih snova“ napravio je u sklopu Street Arts Festivala Mostar, nakon priprema tijekom kojih je čitao Bogdana Bogdanovića, proučavao njegovu arhitekturu i pokušavao odgovoriti na pitanje ima li pravo išta dodati jednom od najvažnijih memorijalnih kompleksa na ovim prostorima.

Replike Bogdanovićevih kamenih cvjetova izrađene su od laganih materijala i predviđene su kao privremena intervencija. Njihov smisao nije nadomjestiti uništene ploče, nego još jednom pokazati što je izgubljeno te pozvati na obnovu memorijala koji je godinama izložen propadanju i vandalizmu.

Andrej Josifovski rođen je 1990. godine u Beogradu. Doktor je arhitekture i izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, gdje se bavi arhitektonskim konstrukcijama i njihovim ispitivanjem nedestruktivnim metodama. U umjetnosti se potpisuje kao Pijanista, a tijekom godina prošao je put od murala i portreta na gradskim pročeljima do velikih instalacija, performansa i gerilskih intervencija u javnom prostoru.

Među radovima koji su mu donijeli međunarodnu pozornost je „Save Our Home“, portret televizijskog autora i ekološkog aktivista Jovana Memedovića izrađen od 4.000 plastičnih boca prikupljenih iz rijeka. Za taj je rad 2021. godine dobio nagradu 43. Salona arhitekture u Beogradu te nagradu za umjetničko postignuće organizacije Emerging Europe u Bruxellesu.

Ekološka instalacija „This Waste Is Not a Toy“ nagrađena je dvije godine poslije na 45. Salonu arhitekture, dok je za rad „Flor Republike“ 2025. dobio posebnu nagradu 57. Majske izložbe ULUPUDS-a.

Bio je dio autorskog tima koji je Srbiju predstavljao na 16. Venecijanskom bijenalu arhitekture, izlagao je na međunarodnoj izložbi Arte Laguna Prize, a danas je i njezin ambasador. Osnivač je i umjetnički direktor međunarodnog Runaway festivala ulične umjetnosti u Beogradu.

Dok tijekom razgovora na telefonu prolazi kroz vlastite radove, izmjenjuju se portret Novaka Đokovića na teniskoj zemlji, Memedović izrađen od plastičnih boca, svjetleća skulptura falusa postavljena ispred gradske skupštine, golema zlatna četka za WC nazvana „Zlatni cvijet“, raspeti Krist na stupovima s nadzornim kamerama, prometni znak „Jednosmjerna Srbija“, intervencija „Preobraženje“ na spomeniku Stefanu Nemanji te simbolično „prekrajanje“ prostora oko kompleksa Generalštaba.

„Za svaki od njih postoji tisuću priča“, govori prije nego što razgovor vraća na Mostar, Bogdana Bogdanovića i razbijene kamene cvjetove na Bijelom Brijegu.

HERCEGOVINA.INFO: Kada su vas organizatori Street Arts Festivala pozvali u Mostar, jeste li odmah znali što ćete raditi?

ANDREJ JOSIFOVSKI: „Ne. Prvo sam ih pitao koji su problemi grada i što bih ja ovdje uopće mogao napraviti. Kada dolazite u grad koji nije vaš, morate znati gdje ste došli. Čim su spomenuli Partizansko spomen-groblje Bogdana Bogdanovića, upalila se lampica koja se više nije ugasila.

Mislim da je ovo rad za koji sam se najduže pripremao. Odmah se pojavilo pitanje odgovornosti. Što ja sada dodajem spomeniku Bogdana Bogdanovića? Tko sam ja da dođem iz Beograda i nešto objašnjavam Mostaru?

Znao sam i da će biti komentara u smislu: ‘Evo, došao nam je Srbin popovati.’ Ali to nije moglo biti važnije od samog mjesta i onoga što mu se dogodilo.“

Bogdana Bogdanovića nazvali ste svojim profesorom.

„Čitao sam njegove knjige i tekstove koje su drugi pisali o njegovu životu i radu. Iz svega toga vrlo je jasno da ovo nije neka lokalna stvar i nije samo ono što ovdje zovete "Partizom". Ovo je svjetska stvar.

Kod Bogdanovića postoji nešto bezvremensko, magijsko i trajno. Netko je u jednom od tekstova napisao da će, čak i ako njegovi cvjetovi nestanu i sve se ugasi, na livadama izniknuti novi, divlji cvjetovi koji će ponovno obilježiti to mjesto.

Bogdan Bogdanović je moj profesor, iako se nikada nismo sreli, barem ne na ovom svijetu.“

Prije Mostara intervenirali ste i na Bogdanovićevu Slobodištu u Kruševcu.

„U lipnju sam tamo radio projekt jer se na prostoru memorijala pokušavalo graditi nešto što mu ne pripada. Na velikom kamenom žrvnju uklesane su riječi: ‘Pod ovim nebom, čovječe, uspravi se.’

Napravio sam njihovu repliku u velikom mjerilu. Trava je bila pokošena u krugu, a riječima ispisanim sijenom pokušao sam ponovno naglasiti ono što je Bogdanović ostavio.

Mostar je nastavak tog razgovora s njim, ali je ovdje zadatak bio mnogo osjetljiviji. Radio sam replike njegovih spomen-ploča. Pitanje je jesu li to uopće klasične nadgrobne ploče. Ja ih doživljavam kao cvjetove, kao presječena stabla i prekinute živote mladića i djevojaka koji su dali život za grad živih.“

Kako je nastao naziv „Cvat slomljenih snova“?

„Bogdanović je, kada su početkom devedesetih ponovno krenuli ratovi, govorio o ljudima kojima je barem trebalo ostaviti pravo na ljepotu snova. Mene je upravo to pravo na ljepotu snova proganjalo dok sam pripremao rad.

Kada na Partizanskom pogledate sačuvana imena i godine, shvatite da su ondje uglavnom mladići i djevojke od 18 ili 19 godina. Tada sve dobiva smisao: presječeno stablo, mladost prekinuta u korijenu i grad mrtvih koji gleda prema gradu živih.

Onda se postavlja neugodno pitanje: zašto su ti ljudi dali živote? Obranili smo se od okupatora i fašizma, a danas ponovno imamo fašiste u vlastitim redovima.

Oni koji su razbijali ploče sijali su mržnju. Moj je odgovor da iz te mržnje treba izrasti prkos. Zato se pojavljuju novi cvjetovi i nove ploče, ali one nisu zamjena za original. Rad poziva na obnovu cijelog memorijala.“

Partizansko spomen-groblje 2023. godine uvršteno je među sedam najugroženijih lokaliteta kulturne baštine u Europi. Europski stručnjaci ponovno su upozorili na zanemarivanje, vandalizam i izostanak učinkovite institucionalne reakcije. Kako je izgledao vaš prvi susret s prostorom?

„Bio sam pripremljen. Vidio sam fotografije, znao sam što se dogodilo i puno sam čitao. Ali kada dođete tamo, ipak je drukčije.

Imate djelo svjetske vrijednosti, jedan od najvažnijih spomenika antifašizma na ovim prostorima, i dopuštate da bude među najugroženijima u Europi. To dovoljno govori gdje se kao društvo nalazimo.

Uništavanje tih ploča nije samo razbijanje kamena. Uništava se memorijalna cjelina, sjećanje i poruka zbog koje je napravljena. To nije nešto što treba promatrati kao izolirani vandalizam i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.“

Prvi ste put došli u Mostar, ali ste rekli da je ovaj grad dugo prisutan u vašoj obitelji.

„Da, prvi put sam fizički ovdje, ali ne mogu reći da sam prvi put u Mostaru. U našoj dnevnoj sobi godinama stoji veliki originalni crtež mosta u Mostaru, rad pokojnog arhitekta i profesora Zorana Petrovića.

Crtež je na središnjem mjestu u dnevnoj sobi. Tako sam ja svaki dan bio u Mostaru, gledajući taj most. Sada sam ga snimio i rekao momcima koji rade mali dokumentarni film o projektu da ga obvezno uvrste.

Radio sam u životu razne ludosti, skakao iz aviona i išao na bungee jumping, pa mi je, naravno, prošlo kroz glavu i da bih trebao skočiti sa Starog mosta. Još nisam.“

A kakav vam je Mostar kada izađete iz dnevne sobe i toga crteža?

„Vidim podijeljen grad, lijevu i desnu, odnosno istočnu i zapadnu stranu, poput nekog Berlina, samo što ih ovdje dijeli rijeka.

To me tišti. Stalno se pitam mora li tako biti i zašto se mi ne pitamo, nego dopuštamo da nas određuju političari, profiteri i ljudi koji desetljećima žive od podjela.

Prvog dana trčao sam gradom i na jednoj zgradi vidio natpis ‘Zavadi pa vladaj’. Nazvao sam Bojana i Nikolu, prijatelje koji me snimaju, i rekao im da odmah dođu jer je taj natpis cijeli koncept naših prostora.

Dok sam im govorio da je to sve što trebaju znati o nama, pokraj nas je prolazio čovjek. Rekao sam naglas: ‘Zavadi pa vladaj.’ Čovjek se nasmijao. Pitao sam ga: ‘Je li tako?’, a on se okrenuo i rekao: ‘Sve si u pravu, brate.’

Predugo smo šutjeli, klimali glavom i dopuštali da nas ljudi koji žive od naših podjela vode iz jedne propasti u drugu.“

Odrasli ste u Beogradu, a u Mostaru intervenirate na mjestu koje je i danas predmet političkih prijepora. Očekujete li da će se više raspravljati o tome odakle dolazite nego o samom radu?

„Naravno. Uvijek će biti onih koji će reći da sam na pogrešnoj strani. U Srbiji će me netko nazvati izdajnikom jer sam otišao u Mostar, a ovdje će se pojaviti netko tko će reći da je došao četnik govoriti Mostarcima što trebaju raditi.

Ako pristanete na takvu logiku, gdje god dođete nalazite se na neprijateljskom teritoriju. Više vam se ne priznaje da imate vlastito mišljenje, da razmišljate svojom glavom i da vas nitko nije poslao ni platio.

Komentare uglavnom ne čitam. Navikao sam na uvrede i na heroje tipkovnice. Čak sam napravio rad pod tim nazivom. To su ljudi koji ništa ne rade, ali će uvijek znati objasniti zašto je pogrešno ono što je napravio netko drugi.“

Za sebe ste rekli da ste Jugoslaven, ali ste se odmah ogradili od političkog i komunističkog značenja koje se tome često pripisuje.

„Moja baka je Crnogorka, djed Makedonac, a i s druge strane obitelji podrijetlo je vezano uz različite krajeve ovoga prostora. Odrastao sam u multietničkoj obitelji.

Kada kažem da sam Jugoslaven, ne govorim o komunizmu niti želim romantizirati bilo koji režim. Govorim o tome da se ovdje osjećam kao svoj. Slobodno hodam Mostarom kao što hodam bilo kojim drugim gradom na ovom prostoru. Uostalom, ovdje mi i roaming radi besplatno, znači da smo svoji.

Meni je važna narodnooslobodilačka borba i borba protiv svake vrste fašizma. Moja baka bila je partizanka, a član obitelji s druge strane poginuo je na Sutjesci. Ta priča postoji na obje strane moje obitelji i zbog toga mi je poziv da radim na ovom mjestu imao dodatnu težinu.

To ne znači da opravdavam ono što se događalo poslije rata niti da jednu ideologiju zamjenjujem drugom. Znači da ne želim pristati na fašizam, bez obzira na zastavu pod kojom dolazi.“

Šira javnost prvo vas je upoznala po muralima, ali posljednjih godina sve češće radite instalacije i gerilske intervencije. Zašto ste se odmaknuli od zida?

„Nisam potpuno napustio murale, ali sam se najviše pronašao u instalaciji i performansu. Tu su mogućnosti veće, a prostor u kojem radite postaje dio poruke.

Napravio sam portret Jovana Memedovića od tisuća plastičnih boca koje smo izvukli iz vode, Novaka Đokovića na teniskoj zemlji, ‘Zlatni kontejner’, golemi ‘Zlatni cvijet’, koji je zapravo četka za čišćenje, ‘Novu vjeru’ s raspetim Kristom na stupovima nadzornih kamera, ‘Jednosmjernu Srbiju’ nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu i ‘Preobraženje’, kada sam mač na spomeniku Stefanu Nemanji privremeno pretvorio u križ.

Svaki od tih radova vezan je uz mjesto i trenutak. Ne možete istu stvar staviti bilo gdje. Javni prostor određuje kako će poruka izgledati i na koji će način doći do ljudi.“

Često vas opisuju kao kontroverznog umjetnika. Je li izazivanje reakcije cilj?

„Ne radim kontroverzu radi kontroverze. To nema nikakvog smisla.

Umjetnik mora poslati poruku. Rad bez poruke je obična dekoracija. Možete nešto savršeno nacrtati, može biti lijepo, ali što ćemo s tim što je lijepo? Što ostaje iza toga?

Tehniku možete svladati. Mogu nacrtati gotovo što god želite, ali pitanje je zašto bih to radio i koju poruku šaljem. To je ono što, po mom mišljenju, odvaja umjetnika od dekoratera.

Na početku je u takvim akcijama bilo mnogo adrenalina. Sada ga je manje jer sam prošao svašta, privođenja, prekršajne i kaznene prijave. Ali uzbuđenje i dalje postoji, posebno kada radite nešto za što ste se dugo pripremali, kao što je bio slučaj u Mostaru.“

Vaše posljednje intervencije snažno su povezane s prosvjedima u Srbiji. U jednom trenutku činilo se da bi vlast mogla pasti, ali se to nije dogodilo. Smatrate li da su prosvjedi uspjeli?

„Ja mislim da mi pobjeđujemo. Mislio sam da će se politička promjena dogoditi ranije, ali ljudi koji su na vlasti nisu tamo slučajno. Imaju metode, novac, medije i načine da kupe vrijeme.

Ali dogodilo se nešto važnije: promijenila se svijest ljudi.

Godinama sam u intervjuima govorio da je smisao onoga što radim podizanje svijesti. Sada to gledam oko sebe. Djevojčica u osnovnoj školi odbija pružiti ruku predsjedniku općine. Glumci nakon predstave podignu glas u malom gradu. Jedan čovjek sam blokira raskrižje, a onda mu se priključe još dvojica.

Ljudi su se oslobodili. Više nema onog starog: šuti, ne ističi se i gledaj svoja posla. Možda će ponovno namještati izbore i možda će još neko vrijeme formalno ostati na vlasti. Ali ako ne smiješ sam izići na ulicu, ako ti treba petnaest ljudi osiguranja da kupiš sladoled, onda si već izgubio.

Mi već živimo slobodnije nego prije. To je velika pobjeda. Zato mi je najbolja parola koju sam čuo na prosvjedima: ‘Pametniji više ne šuti.’“