Na današnji dan u Drinovcima je rođen veliki Antun Branko Šimić

Hercegovina.info
Vidi originalni članak

Živio je samo 26 godina i za života objavio jednu pjesničku zbirku, ali njegovo djelo pripada samim vrhovima hrvatske književnosti. Na današnji dan, 18. studenoga 1898., u Drinovcima je rođen Antun Branko Šimić, pjesnik čiju 128. obljetnicu rođenja obilježavamo danas.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Njegova „Preobraženja”, objavljena 1920. godine, donijela su 48 pjesama i snažan zaokret u hrvatskom pjesništvu. Slobodnim stihom i sažetim izrazom Šimić je pisao o ljubavi, tijelu, bolesti, Bogu, smrti i čovjekovu mjestu u svijetu. Postao je jedno od središnjih imena hrvatskoga ekspresionizma.

Put ga je iz rodnih Drinovaca vodio u franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, potom preko Mostara u Vinkovce i Zagreb. Pjesme je objavljivao već kao petnaestogodišnjak. Uz poeziju, pisao je kritike i eseje te pokretao časopise „Vijavica”, „Juriš” i „Književnik”.

Odluku da se potpuno posveti književnosti pratio je težak život. Suočavao se sa siromaštvom i lošim stambenim uvjetima, a potom i tuberkulozom. Unatoč bolesti nastavljao je pisati i uređivati. Umro je u Zagrebu 2. svibnja 1925., ne dočekavši 27. rođendan.

Za današnju obljetnicu izdvajamo „Pjesmu jednom brijegu”. Uz dobro poznate „Opomenu” i „Pjesnike”, ona je vrijedan povod da se posegne i za drugim dijelovima njegova pjesničkog opusa.

U njezinu se središtu nalaze čovjek i brijeg, pogled iz sobe, goli kamen i voda koja teče. Iz jednostavna prizora razvija se razmišljanje o prolaznosti: čovjek zna da će otići, dok će brijeg ostati. U toj slici kamena i tišine čitatelji iz Hercegovine mogu pronaći nešto blisko vlastitom krajoliku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pjesma jednom brijegu
Antun Branko Šimić

„Taj brijeg, na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa

Tek kamenje se golo plavi.

Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se
sastaje naš različiti smiso

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.

U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.

Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost”

Vezani članci