Katarina Zovko Ištuk: U mom rodnom kraju
Probudiše se u meni jutra i svitanja rana,
pred očima vidim slike vinograda
i grožđa neobrana,
prisjetih se oca, u kući dok nas budi:
Dižite se moja djeco, zora već nam rudi.
Žuljevite ruke, ćaćine su bile,
al nas nikad nisu, gladne ostavile,
a mati je oslonac, veliki mu bila
i ona je sve težačke poslove radila.
Radili su mnogo i mati i ćaća,
radili smo i mi s njima i sestre i braća,
škrta naša zemlja, ne bi mnogo dala,
al smo uvijek govorili, nama dosta,
dragom Bogu hvala.
Skromnost i poštenje, na prvom su
mjestu bili,
tako nas naučiše, roditelji naši mili,
željeli su od nas, da izgrade prave ljude,
da nas nikad našeg sela, sramota ne bude.
Pričala sam svojoj djeci, da i on znaju,
da se teško živjelo, u mom rodnom kraju,
da ja nisam imala mobitel nit kola,
tad je bilo samo vinograd, kuća, škola.
Od vina se školovašmo i sestre i braća,
ponosni su sada na nas i mati i ćaća,
odrasli smo svi, u poštene ljude,
sad mi sva ta sjećanja, uspomene bude.
Katarina Zovko Ištuk
15. 11. 20117.
Vezani članci