Sirijski autoritarni vođa Bašar al-Asad druga je generacija autokratske obiteljske dinastije koja je držala vlast više od pet desetljeća, a njegov nestanak zbog munjevitog napredovanja pobunjenika signalizira zapanjujući preustroj vlasti u strateški vitalnoj bliskoistočnoj naciji.
Asad je poznat po brutalnoj vladavini nad Sirijom, u kojoj od 2011. traje razorni građanski rat. Zemlja je opustošena i pretvorena u leglo ekstremističke skupine ISIS, dok se istodobno pretvorila u poprište sukoba međunarodnih sila. U izbjegličkoj krizi milijuni su raseljeni iz svojih domova, piše CNN, a prenosi Index.
Rat je počeo nakon što je Asadov režim odbio popustiti pred masovnim prodemokratskim prosvjedima tijekom Arapskog proljeća 2011. godine, umjesto toga krenuvši u brutalno suzbijanje miroljubivog pokreta - ubivši i zatvorivši tisuće građana samo u prvih nekoliko mjeseci.
Asadove snage su optužene za teška kršenja ljudskih prava i brutalne napade na civile tijekom 13-godišnjeg rata, uključujući korištenje kemijskog oružja protiv vlastitog naroda. Sjedinjene Američke Države, Jordan, Turska i Europska unija na početku rata pozivali su Asada da odstupi s vlasti.
Režim kojem je Zapad nametnuo sankcije i koji je bio međunarodno izoliran održao se sve do sada zahvaljujući potpori moćnih saveznika Rusije i Irana te nemilosrdnoj kampanji protiv opozicije.
Svjedočanstvo o "popularnosti" tog krvavog režima bile su scene slavlja kad su pobunjeničke snage preuzimale kontrolu nad sirijskim gradovima. Snimke u Homsu prikazuju građane stanovnike kako skidaju postere Asada i njegovog oca, baš kao i 2011. godine.
Asad je preuzeo vlast na izborima bez protukandidata 2000. nakon smrti svojeg oca Hafeza al-Asada, koji se izdigao iz siromaštva, vodio stranku Baath i preuzeo vlast 1970. godine, da bi ubrzo potom postao predsjednikom Sirije. Mlađi Asad odrastao je u sjeni svojeg oca, sovjetskog saveznika koji je vladao Sirijom tri desetljeća i pomogao promicanju manjinske alavitske populacije na ključne političke, društvene i vojne položaje.
Ni Hafez al-Asad nije tolerirao neslaganje, okrenuvši se represiji i povremenim ispadima ekstremnog državnog nasilja. Godine 1982. u gradu Hami - koji su pobunjenici zauzeli ovog tjedna - Hafez al-Asad je dopustio vojsci i obavještajnim službama da pobiju tisuće njegovih protivnika, okončavši tako ustanak koji je vodilo Muslimansko bratstvo.
Kao drugi sin, koji nije bio predodređen preuzeti očevu dužnost, Asad je studirao oftalmologiju u Londonu sve dok njegov stariji brat i očev nasljednik Bassel nije poginuo u prometnoj nesreći 1994. godine. Bašar al-Asad je tada došao u središte pozornosti. Počeo je studirati vojnu znanost, a kasnije je postao pukovnik u sirijskoj vojsci.
Nakon očeve smrti u lipnju 2000. godine, sirijskom parlamentu trebalo je samo nekoliko sati da promijeni ustav i propisanu dob za predsjednika s 40 godina spusti na 34, koliko je tada bilo Asadu. To mu je omogućilo da naslijedi svog oca na izborima idućeg mjeseca.
Činilo se da su mnogi promatrači u Europi i SAD-u ohrabreni novim predsjednikom, koji se predstavljao kao mlađahni vođa, navodno sklon uvođenju progresivnijeg i umjerenijeg režima.
Asadova supruga Asma al-Asad, kojom se oženio 2000. godine, bivša investicijska bankarica sirijskog podrijetla koja je odrasla u Londonu, pomogla je učvrstiti to stajalište. Ali nade Zapada u umjereniju Siriju potonule su kada je novi vođa nastavio njegovati tradicionalne veze Sirije s militantnim skupinama poput Hamasa i Hezbolaha. Nakon što je brutalnom silom dočekao prodemokratske prosvjede 2011. godine, Zapad je prešao na direktnu osudu režima.
U svibnju 2011. tadašnji američki predsjednik Barack Obama rekao je da je Asadov režim odabrao put ubojstava i masovnih uhićenja svojih građana i pozvao ga da vodi demokratsku tranziciju ili se makne s puta.
Asad je velikom većinom ponovno biran za predsjednika svakih sedam godina, posljednji put na izborima 2021. koje su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka i Italija ocijenili "lažnim izborima". Asad je cijelo vrijeme uživao pomoć Rusije i Irana, sve do danas.
Asadove snage bile su poznate po brutalnoj taktici tijekom građanskog rata koji je uslijedio nakon slamanja prodemokratskih prosvjeda 2011. godine, kada se formirala naoružana opozicija sastavljena od milicija i nekih prebjega iz sirijske vojske.
Inspektori UN-a za oružje pronašli su 2013. neosporne dokaze o korištenju nervnog plina u Siriji. Tadašnji glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon nazvao je napad koji se 21. kolovoza dogodio u predgrađu Damaska najgorom uporabom oružja za masovno uništenje u 21. stoljeću.
Sjedinjene Američke Države priopćile su da je u tom napadu možda ubijeno više od 1400 ljudi, uključujući stotine civila. Sirijski dužnosnici više puta su odbacili optužbe za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ovaj i drugi napadi potaknuli su svjetske sile da rade na demontiranju sirijskog kemijskog arsenala i ponukali su SAD da 2013. godine poveća potporu sirijskim oporbenim snagama, nakon onoga što je Washington nazvao narušavanjem "crvene linije".
Asad je upozorio zapadne nacije da ne podržavaju pobunjeničke skupine koje se bore protiv njegovih postrojbi, predviđajući da će militanti jednog dana napasti SAD i druge saveznike. Asad je 2015. godine rekao da se Sirija neće pridružiti koaliciji pod vodstvom SAD-a koja je usmjerena na uništavanje terorističke skupine ISIS, koja je tijekom rata preuzela kontrolu nad dijelovima njegove zemlje, već se oslanjao na rusku pomoć.
Sukob je sada kamen temeljac Asadove brutalne ostavštine. Ujedinjeni narodi su početkom ove godine naglasili da rat ostavio više stotina tisuća mrtvih, više od sedam milijuna interno raseljenih i više od šest milijuna međunarodnih izbjeglica.
Pobunjeničke snage su u munjevitoj ofenzivi protiv sirijske vlade u posljednjih nekoliko godina uspjele srušiti diktatora Bašara al-Asada, čija obitelj je vladala Sirijom dulje od 50 godina.
Ofenzivu predvodi islamistička militantna skupina Hajat Tahrir al-Šam (HTS) - koja ima dugu povijest u sirijskom sukobu.
HTS je osnovan pod drugim imenom, Jabhat al-Nusra, 2011. godine kao izravna podružnica Al-Kaide. Ubijeni vođa Islamske država (ISIL), Abu Bakr al-Bagdadi također je bio uključen u formiranje Al-Nusre. Navedena skupina smatrala se jednim od najučinkovitijih i najsmrtonosnijih skupina protiv predsjednika Asada, piše BBC, prenosi Index.
Al-Nusra je bila vođena džihadističkom ideologijom, a ne nekakvom željom za demokratizacijom Sirije. 2016. je njen vođa Abu Mohamed al-Jolani javno raskinuo veze s Al-Kaidom i raspustio Jabhat al-Nusru te osnovao novu organizaciju, koja je uzela ime Hajat Tahrir al-Šam kada se spojila s nekoliko drugih sličnih skupina godinu dana kasnije.
Protekle četiri godine činilo se da je rat u Siriji zapravo završio. Vladavina predsjednika Bašara al-Asada bila je neosporna u većim gradovima zemlje, dok su neki drugi dijelovi Sirije bili izvan njegove izravne kontrole. To uključuje područja s kurdskom većinom na istoku, koja su više-manje odvojena od sirijske državne kontrole od prvih godina sukoba.
Ipak, bilo je nekih relativno prigušenih nemira na jugu, gdje je 2011. započela revolucija protiv Asadove vladavine. U golemoj sirijskoj pustinji, pripadnici skupine koja sebe naziva Islamska država i dalje predstavljaju sigurnosnu prijetnju, osobito tijekom sezone lova na tartufe kada ljudi odlaze u to područje kako bi pronašli vrlo profitabilnu deliciju.
A na sjeverozapadu, pokrajinu Idlib drže militantne skupine koje su tamo protjerane na vrhuncu rata. HTS, dominantna sila u Idlibu, je ta koja je pokrenula iznenadni napad na Alep.
Godinama je Idlib bio bojno polje dok su snage sirijske vlade pokušavale vratiti kontrolu. Međutim, sporazum o prekidu vatre iz 2020. uz posredovanje Rusije, koja je dugo bila ključni Asadov saveznik, i Turske, koja je poduprla pobunjenike, donio je mir.
Oko četiri milijuna ljudi živi u pokrajini Idlib, pri čemu ih je dosta stiglo iz mjesta i gradova koje su Asadove snage osvojile od pobunjenika u brutalnom ratu iscrpljivanja.
Alep je bio jedno od najkrvavijih bojišta i predstavljao je jedan od najvećih poraza pobunjenika. Kako bi postigao pobjedu, Asad se oslanjao na rusku pomoć iz zraka i iransku pomoć na terenu, uglavnom kroz milicije koje je sponzorirao Iran. Među njima je bio i Hezbolah.
Nema sumnje da je neuspjeh koji je Hezbolah nedavno pretrpio zbog izraelske ofenzive u Libanonu, kao i izraelskih napada na iranske vojne zapovjednike u Siriji, igrao značajnu ulogu u odluci džihadističkih i pobunjeničkih skupina u Idlibu da izvrše iznenadni, neočekivani napad na Alep.
HTS je već neko vrijeme uspostavio svoju bazu moći u Idlibu, iako su njegovi napori u postizanju legitimnosti ukaljani kršenjima ljudskih prava. Također je bio uključen u neke žestoke sukobe s drugim skupinama. Njegove ambicije izvan Idliba postale su nejasne.
Od razlaza s Al-Kaidom, cilj HTS-a bio je ograničen na pokušaj uspostavljanja fundamentalističke islamske vladavine u Siriji, a ne šireg kalifata, kao što je ISIL pokušao i nije uspio.
Vezani članci