Tjedan eskalacije – Izrael, ruski dronovi i atentat na Charlieja Kirka

U trenutku kada mislimo kako 2025. godina neće biti (cinično rečeno) zanimljivija, dočeka nas rujanski tjedan za pamćenje. Događaji na Bliskom Istoku, u Poljskoj i SAD-u dodatno potvrđuju kako smo davno napustili paradigme koje su određivale naš društveni i politički život, te naglašavaju kako se više nećemo moći vratiti na njih.

Napetost i radikalnost obilježje su razdoblja u koje ulazimo, i pitanje je koliko to može trajati dok neminovno ne preraste u sukob koji će progutati sve postojeće strukture.

Izraelu prst, Izrael ruku

Već smo ranije komentirali kratkotrajni sukob Izraela s Iranom i pitali se koliko će Izrael moći djelovati na svoju ruku prije nego izgubi svoju ključnu potporu.

Napad na Katar predstavlja novo izraelsko koketiranje s crvenom linijom. Dok je napad na Iran predstavljao nepromišljen udar na standardnog neprijatelja, napad na Katar je puno zlokobniji.

U ovom slučaju, američki saveznik bombardirao je drugog američkog saveznika – i to onog koji posreduje između njega i zaraćene strane. Napad je naišao na sveopću osudu, ali postupci na terenu uvijek imaju jaču težinu od proglasa.

Omraženost Izraela i gubitak moralnog kredibiliteta u očima svjetskih sila neće značiti mnogo ako Izrael može udariti državu saveznika i proći nekažnjeno. Kazna ne može biti samo moralna osuda, već konkretna posljedica – ratno djelovanje ili destabilizacija.

Kako stvari stoje, Izrael će moći nastaviti proces čišćenja Gaze i uspostave cjelovite države. Nijedno sredstvo u njihovim očima nije pretjerano ili moralno sumnjivo, a oni koji to doživljavaju kao pretjerano – ne mogu ništa konkretno poduzeti.

Situacija na stalno napetom Bliskom Istoku lako može eskalirati do pogubnosti. Od početka svoga postojanja, država Izrael u očima islamskih zemalja predstavlja trajni namet Zapada i stalnu prijetnju. Uz potporu koju uživa, nema razloga za ublažavanje tog stava. No, postavlja se pitanje: koliko na tu podršku uistinu može računati?

Bauk ruskog drona

Ulazak ruskih dronova u poljski zračni prostor predstavlja jasan prekršaj suvereniteta granica. Čak i da je slučajan, u trenutku rata s Ukrajinom razlog je za brigu.

No, problem nije samo čin, već i vizura iz koje se promatra Rusija. Tri godine ratovanja i globalne promjene nisu promijenile percepciju – Rusija je i dalje „zlikovačka sila“.

Takav crno-bijeli pogled nepraktičan je i poguban. Carstvo koje je trpjelo sramotu desetljećima ponovno pokazuje svoju moć. Unatoč sankcijama i pokušajima izolacije, Rusija diktira tokove svjetske politike.

Zaziranje Poljaka od ruskog imperijalizma razumljivo je, ali zapadna histerija urušava vlastiti kredibilitet. Putinov imperijalizam traži ozbiljnog protivnika i politički realizam, a ne karikature.

Najveći uspjeh ruskog drona nije samo povreda granica, već sijanje straha – jer dok Zapad proziva bauka, Rusija na terenu dobiva sve više.

Charlie Kirk – što je sljedeće?

Atentat na Charlieja Kirka šokirao je američku i svjetsku javnost. On nastavlja niz atentata na politički izložene pojedince u posljednjih godinu dana i predstavlja prekretnicu.

Kirk nije bio ekstrem u američkoj politici – bio je čovjek dijaloga i debate. Ubojstvo takve osobe stigmatizira sve ostale. Ako se metak usmjerava i prema umjerenima, što onda očekuje ostatak društva?

Reakcije su bile podijeljene: jedni su slali poruke sućuti, a drugi slavili zločin kao „pravdu“. Polarizacija je ogoljena do krajnjih granica.

Ako se slučaj svede na kratkotrajnu vijest, kao što je to bilo s atentatom na Trumpa, radikalizacija će rasti. Ubojica je uhićen, ali ako tretman prema njemu bude ublažen, poruka će biti jasna: ekstremizam dobiva legitimaciju.

Na mreži X širila se tvrdnja kako je „s Kirkom umrla i umjerena desnica“. Ako je umjerenost nagrađena metkom, društvo ulazi u spiralnu destabilizaciju.

Koliki nas očekuje odjek?

Suvremeno doba obilježava ciklus vijesti koji se ubrzano mijenja. Reakcije su burne i kratke, a događaji brzo padaju u zaborav.

Iako „status quo“ opstaje, mentalitet se mijenja i temelji postojeće paradigme se potkopavaju. Bombe možda ne ruše sve odjednom, ali svaki udarac nagriza strukture – sve dok posljednja ne izazove urušavanje.

To si moramo posvijestiti prije nego što bude prekasno.

Kolumne Ivana Prskala čitajte OVDJE.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.