Što se događa s crkvama u Njemačkoj, više od 600 zatvoreno i pretvoreno u stanove, dvorane i trgovine

Crkva sv. Ane gotovo je ispunjena ljudima. Zbor pjeva, male orgulje daju ritam. No ovo je posljednja misa u maloj katoličkoj crkvi u Gildehausu, dijelu Bad Bentheima, u blizini njemačko-nizozemske granice. U budućnosti to više neće biti Božja kuća, piše DW.

Pred kraj bogoslužja vjernici iz zajednice otvaraju oltar i vade relikvije. Riječ je o malim ostacima nekog sveca, poput dijelova kostiju ili tkanine, koji su uvijek ugrađeni u oltar posvećene katoličke crkve.

„To dira u srce“

Katolička Crkva taj proces naziva profanacijom, što znači da je nekada svečano posvećena bogomolja sada postala profana građevina. Kraj. Gotovo.

„To para srce“, kaže župnik Hubertus Goldbeck za DW i briše suzu iz oka.

Ono što pogađa njegovu malu zajednicu pogađa i vjernike diljem Njemačke. Kako se Crkva u cjelini smanjuje, prisiljena je odreći se i svojih objekata.

Broj članova crkava u Njemačkoj naglo opada. Samo tijekom 2024. godine dvije najveće crkve, protestantska i katolička, izgubile su više od milijun vjernika, bilo zbog istupanja iz Crkve, bilo zbog smrti. Trenutačno je oko 45 posto Nijemaca još uvijek službeno član Evangelističke crkve Njemačke (EKD) ili Katoličke crkve. Prije 30 godina taj je udio iznosio gotovo 69 posto. Zbog toga se danas katoličke crkve profaniraju, a evangelističke odsvjetovljuju.

Od 2000. godine u obje crkve, katoličkoj i evangelističkoj, zatvorene su stotine objekata. Njemačka biskupska konferencija navodi da je od 2000. do 2024. godine zatvoreno i profanirano 611 crkava. Evangelistička crkva procjenjuje da je u istom razdoblju zatvoreno 300 do 350 crkava, iako precizni podaci ne postoje.

Crkvene građevine na prodaju

Što se događa s bivšim crkvama? U nekim gradovima, osobito u Berlinu, rastuće pravoslavne zajednice preuzele su dio crkvenih objekata. No to je iznimka. Najčešće se crkve prodaju. Samo u Berlinu trenutačno je nekoliko velikih crkvenih zdanja na prodaju. Rušenje crkava također nije rijetkost.

Sve je češća i potpuna prenamjena. U Jülichu, između Kölna i Aachena, u nekadašnjoj katoličkoj crkvi sv. Rocha danas se prodaju bicikli. Thomas Oellers ondje je preselio svoj „Toms Bike Center“.

„Župna zajednica pitala me mogu li zamisliti da u crkvi vodim svoj posao“, rekao je za DW. To je crkva u kojoj je kršten, gdje je išao na prvu pričest i često sudjelovao na misi. Izvana se na tom zaštićenom objektu gotovo ništa nije promijenilo.

U Wettringenu, sjeverno od Münstera, od samostanske crkve napravljena je „nogometna crkva“ u kojoj se danas igra nogomet. U Kleveu nekadašnja evangelistička Crkva Uskrsnuća danas služi kao boksačka arena. Postoje i pubovi, knjižnice i knjižare smještene u bivšim crkvenim prostorima.

Cijeli samostani pretvaraju se u hotelske komplekse, poput nekadašnjeg Doma đakonisa u Düsseldorfu-Kaiserswerthu, iako su zadržali izvorni naziv „Mutterhaus“.

U doba stambene krize arhitekti sve češće crkve prenamjenjuju u stambene objekte, u Berlinu, Rostocku, Trieru, Kölnu i Wuppertalu. Jedan od ranijih većih projekata je „Lukas-K-Haus“ u Essenu. Evangelistička crkva sv. Luke, izgrađena 1961. godine, odsvjetovljena je 2008., a 2012./2013. pretvorena u stambeni prostor. U prizemlju danas vise dvije ploče: „Kamen temeljac 1959.“ i „Kamen temeljac 2012.“. Apstraktno obojeni prozori i dalje jasno podsjećaju na crkvene vitraje.

Alexandra Schröder živi u nekadašnjoj crkvi od njezina preuređenja. Za njezinu obitelj presudno je bilo pronaći stan s više soba i dobrim školama u blizini.

Kat niže nalazi se ordinacija fizikalne terapije. Vlasnica Jessica Günther kaže da je slučajno naišla na taj prostor. „Lijep je i miran osjećaj raditi ovdje.“ Zna da su stepenice nekoć vodile do oltara, ali tome ne pridaje poseban značaj.

Jedan pacijent smatra da je riječ o dobrom mjestu. „Vjera znači i pomagati ljudima kojima je pomoć potrebna“, kaže Stefan Hebenstreit za DW. Ako zgrada više nije crkva, njezino korištenje za vrtić ili terapiju i dalje je u skladu s tom idejom.

Nedostaje zvuk zvona

Kritički glasovi dolaze od ljudi koji desetljećima žive u blizini nekadašnje Lukine crkve. Jednome nedostaje povremeno zvonjenje, a druga stanovnica žali se što satovi na tornju više ne pokazuju točno vrijeme.

Obje velike crkve osnovale su povjerenstva i donijele dokumente o prenamjeni objekata. Ipak, često je riječ o pitanju susjedstva i lokalne zajednice.

Koliko crkveni prostor može biti važan za zajednicu, istraživao je povjesničar umjetnosti Klaus-Martin Bresgott iz Ureda za kulturu Evangelističke crkve, zajedno sa studentima arhitekture, na primjeru velike berlinske crkve.

Evangelističkoj crkvi u Berlinu više ne treba golema Stephanuskirche u četvrti Wedding. Građevina iz razdoblja 1902.–1904. oduvijek je bila prevelika, no tada se gradilo monumentalno, a na otvorenju je sudjelovao i car. Danas je crkva zatvorena i toliko dotrajala da se u nju ne može ući bez zaštitne kacige.

Bresgott i studenti fokusirali su se na ljude, a ne na samu zgradu, analizirajući što nedostaje toj četvrti. Utvrdili su da nedostaje javnog prostora za okupljanje, sport, kulturu i društvene aktivnosti.

„Uvijek su postojala razdoblja u kojima su crkve bile više ili manje važne“, kaže Bresgott. „Za vrijeme Napoleonovih ratova crkve su desetljećima služile kao konjušnice. Ali su opstale.“ Za njega je Stephanuskirche primjer kako i prevelika crkva može nastaviti služiti društvu.
„Ne moramo odmah paničariti i reći: ‘Odustanimo, zatvorimo je zauvijek.’“