Odgovara li političkim elitama zatrpavanje informacijama i inflacija vijesti?

Ovaj tjedan obilježio je Grenland i pitanje kome će na kraju pripasti. Količina vijesti i reakcija koje su nas bombardirale nekoliko dana stvorila je privid kao da se radi o višegodišnjoj krizi. Ove kolumne pišem uvijek nekoliko dana ranije, pa se nadam da se neću prevariti ako do trenutka objave ovoga teksta Grenland ispari iz vijesti. Tako se dogodilo s Iranom, Venezuelom, Nigerijom, Kirkom, Gazom i tako dalje, i tako dalje.

Promatranje ciklusa, promišljanje o događajima i niz promašenih kolumni naučili su me jednoj bitnoj lekciji – ne smijemo se na svašta kačiti.

Kroz jedno uđe, kroz drugo izađe

Naša kultura poznaje „kafansku priču“. Ona podrazumijeva zadimljenu prostoriju, pijuckanje nekog alkohola ili obične kave i onda ozbiljno raspravljanje o vrućim geopolitičkim temama – ili bilo kojim temama. Glavna karakteristika takvih rasprava je naglašeno neznanje (ili barem nepotpuno i nepovezano znanje), uz još naglašenije zastupanje vlastitih stavova koji su, naravno, nepobitno točni.

Te rasprave često znaju biti zapaljive, ali zapravo nikamo ne vode. Idući tjedan rasprava se nastavlja, samo se tema mijenja, a ono što joj je prethodilo jednostavno pada u zaborav.

Te kafanske priče ne moraju se voditi samo u kafani. One se često sele u komentare na društvenim mrežama, gdje se dodatno razotkriva (ne)poznavanje osnovnih gramatičkih i pravopisnih pravila. Jedan od notornih primjera predstavlja poistovjećivanje pravopisa i gramatike. No, danas nećemo o tome.

Ovo je odraz (ne)ozbiljnosti našeg društva kada se suoči s ozbiljnim pitanjima i ozbiljnim temama. Naravno, nismo usamljeni u toj kategoriji. Riječ je o širem trendu koji su brojni intelektualci već uočili – pretvaranju vijesti i geopolitičkih događaja u oblik bizarnog zabavnog programa.

Ako pogledamo situaciju oko Grenlanda i reakcije koje su je pratile, malo je onih koji su staloženo i argumentirano pokušali objasniti prirodu onoga što se ondje događalo. Vijesti su više uzbuđivale nego informirale, a detalji koje smo dobivali često su bili pikanterije, a ne ozbiljna analiza.

Komentari su se iznosili s mnogo retorike i vrlo malo razuma, a čim dođe idući ponedjeljak – tko će se toga uopće sjećati?

Ista sudbina zadesila je i priču o Iranu, koja je prethodnog tjedna dominirala naslovnicama, a danas je se malo tko sjeća. U zaborav je pala i Trumpova otmica Madura, koja je trebala predstavljati veliku prekretnicu, ali je vijest jednostavno prošla i sve se nastavilo po starom.

Atentat na Charlieja Kirka prije gotovo pet mjeseci izazvao je lavinu komentatorskih ispada koje smo tjednima morali trpjeti. Tko se danas još sjeća detalja tog šokantnog događaja?

Svaki ciklus vijesti igra na naše najniže porive. Igra na interes za žutilo i senzaciju, što se potom gura u prvi plan. Na to se navučemo poput ovisnika i od ozbiljnih, ponekad i uznemirujućih događaja, stvaramo još jednu epizodu bizarne geopolitičke emisije u kojoj, poput najneotesanijih navijača, biramo strane i izgovaramo gluposti.

Ne trebamo se zato čuditi što je prosječni kapacitet pamćenja sveden gotovo na razinu zlatne ribice. Čim dobijemo željenu emocionalnu stimulaciju, informacija nam više nije potrebna.

Zašto se vraćati konkretnim događajima i njihovim posljedicama – Grenlandu, Iranu, Venezueli, Kirku i ostalima? To se nas, valjda, ne tiče. Ili se barem pravimo da ne tiče.

Amnezija koja će nas skupo koštati

U prethodnom tekstu govorio sam o potrebi odmaka od globalnih događaja – o tome da se ne trebamo emocionalno unositi u zbivanja na koja nemamo nikakav utjecaj. Dok gledamo prema van, brojni lokalni problemi guraju se pod tepih.

Ono što ovdje želim naglasiti jest potreba da ne zaboravljamo ono što nam se događa pred vlastitim očima.

Naši mediji, baš poput svjetskih, funkcioniraju po principu brzih ciklusa i pretrpavanja informacijama koje nas kratkoročno stimuliraju, ali dugoročno ne ostaju u pamćenju. Upravo na to računa politička elita, koja zahvaljujući toj kolektivnoj zaboravnosti iz godine u godinu uspijeva ponavljati iste obrasce.

Dovoljan je samo vremenski razmak – i nova malverzacija ili novi gaf prolaze gotovo neopaženo.

Ne smijemo zaboraviti trenutak kada SIPA nije uspjela uhititi Dodika zbog djelovanja MUP-a RS-a. Ne smijemo zaboraviti sumnjivi projekt koji je doveo do odrona i kasnijih smrti u Donjoj Jablanici. Ne smijemo zaboraviti nijednu aferu, nijednu malverzaciju, nijedan primjer političkog kadroviranja – ništa.

Na pamćenju i sjećanju gradi se otpor. Na trajnom pamćenju temelji se svako buduće političko organiziranje, a samim time i svaka stvarna promjena.

Najlakše je ostati u starom začaranom krugu. Nema previše uznemiravanja, stvari teku same od sebe, ali upravo u tome leži problem – ništa se ne mijenja. Čemerno stanje traje.

Prava promjena zahtijeva napor, ustrajnost, spremnost na djelovanje i razumijevanje razloga zbog kojih djelujemo. To nećemo postići ako se zadovoljimo spirinama koje nam većina medija svakodnevno servira.

Zato se trebamo zapitati: konzumiramo li medijske spirine ili doista promišljamo o društvu u kojem živimo?

Odgovor na to pitanje otvorit će i mnoga druga, koja nam iz dana u dan sve glasnije kucaju na vrata.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju nužno odražavati stavove redakcije portala.