Može li se stvoriti 'islamski NATO'?

Prije otprilike dva tjedna, Katar nije mogao odgovoriti na izraelski raketni napad izveden 9. rujna. Prema medijskim izvještajima, deset izraelskih borbenih zrakoplova preletjelo je iznad Crvenog mora, pazeći da ne naruše zračni prostor drugih zemalja, prije nego što su lansirali balističke rakete u napadu poznatom kao „Over the horizon“.

Ove rakete lansiraju se u visoke slojeve atmosfere, a zatim se vraćaju prema cilju. Meta su navodno bili pripadnici Hamasa koji su se sastali u luksuznoj četvrti Dohe kako bi razgovarali o mogućem prekidu vatre u Gazi.

U napadu je poginulo šest osoba, iako se vjeruje da one nisu bile izravna meta.

Poljuljano povjerenje

Kako su rakete stigle neočekivano, Katar se nije mogao učinkovito obraniti. Najvažnija zaštita Katara od Izraela zapravo nema veze sa sofisticiranim sustavima proturaketne obrane. SAD, kao ključni saveznik Izraela, imaju svoju najveću regionalnu bazu upravo u Kataru i nedavno su toj zemlji dodijelili status „glavnog saveznika izvan NATO-a“.

Ipak, to nije bilo dovoljno da zaustavi Izrael u njegovom prvom poznatom napadu na jednu zaljevsku arapsku državu – potezu za koji su SAD potencijalno morale znati, piše Deutsche Welle.

„Izraelski napad poljuljao je povjerenje zemalja regije u njihove veze sa SAD-om i približit će ih jedne drugima. Ove naftne monarhije previše su slične, a tako izravan napad na njihov suverenitet i osjećaj sigurnosti neprihvatljiv je za sve njih“, navela je Kristin Diwan, viša suradnica Arab Gulf States Institutea u Washingtonu.

Sanam Vakil, direktorica programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu, dodala je u autorskom tekstu za Guardian da vladari u Perzijskom zaljevu sve odlučnije traže veću stratešku autonomiju i zaštitu od rizika ovisnosti o SAD-u.

Zbog svega toga, sve češće se spominje ideja o formiranju „islamskog NATO-a“ – obrambenog saveza islamskih i arapskih država. Na hitnom summitu Arapske lige i Organizacije islamske suradnje, egipatski su dužnosnici predložili zajedničke snage po uzoru na NATO. Irački premijer Mohammed Shia al-Sudani pozvao je na kolektivan pristup sigurnosti, a šest država Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) najavilo je aktivaciju odredbe iz sporazuma o zajedničkoj obrani iz 2000., prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na sve.

Razmjena podataka i vojna suradnja

Nakon summita, ministri obrane država Zaljeva sastali su se u Dohi i dogovorili jaču razmjenu obavještajnih podataka, ubrzano uvođenje regionalnog sustava upozorenja od raketnih napada i zajedničke vojne vježbe. Saudijska Arabija je iste sedmice objavila i „strateški sporazum o međusobnoj obrani“ s Pakistanom.

Ipak, analitičari upozoravaju da je „islamski NATO“ teško ostvariv. „Savez po uzoru na NATO je nerealan jer bi obvezivao države Zaljeva na ratove koje ne smatraju vitalnima za svoje interese. Nijedan zaljevski vladar ne želi ratovati s Izraelom u ime Egipta“, kaže Andreas Krieg s King’s Collegea u Londonu.

Umjesto toga, sve se češće spominje tzv. „format 6+2“ – šest zemalja GCC-a uz Tursku i Egipat. Cinzia Bianco iz Europskog vijeća za vanjskopolitičke odnose objašnjava da se time ne bi stvarao aranžman jednak NATO-ovu članku 5, već bi se radilo o kolektivizaciji sigurnosnih stavova i odvraćanju Izraela.

Vojna pomoć izvana i nova dinamika

Krieg smatra da „format 6+2“ ima više smisla. Turska je pouzdan partner s vojskom stacioniranom u Kataru, dok je Egipat složeniji slučaj – ima vojnu moć, ali i problem s povjerenjem. Istovremeno, države Zaljeva možda će pokušati proširiti obrambene veze s Rusijom i Kinom, iako se teško može očekivati da će preko noći zamijeniti SAD.

Bianco podsjeća da zaljevske zemlje i dalje ovise o američkoj vojnoj tehnologiji, a Katar je nakon napada na Dohu tražio dodatna jamstva od Washingtona. „SAD zapravo nikada nisu bile protiv regionalizacije obrane, već su poticale stvaranje jedinstvene arhitekture balističke obrane u Zaljevu“, naglašava.

Krieg zaključuje da se političko razmišljanje mijenja – Washington se više ne doživljava kao krajnji jamac sigurnosti, nego kao partner čija je podrška uvjetna i transakcijska. Zato lideri Zaljeva nastoje izgraditi sigurnosni stup predvođen vlastitim državama, što bi mogao biti srednji put između Irana i Izraela.