Mađarska kreće s lustracijom. Objavit će 60.000 imena ljudi koji su surađivali s komunističkom diktaturom

Mađarska će u srijedu, 4. studenoga, početi objavljivati desetljećima skrivane evidencije nekadašnjih državnih sigurnosnih službi, u kojima se nalazi između 50.000 i 60.000 imena. Vlada premijera Pétera Magyara tim potezom želi otvoriti prostor za suočavanje s komunističkom prošlošću i otkriti razmjere mreže koja je nadzirala svakodnevni život građana.

Među dokumentima su podaci o ljudima koji su tajnoj policiji prijavljivali susjede, prijatelje, kolege, pa čak i članove vlastitih obitelji. Neki su na suradnju pristajali zbog osobnih koristi i povlastica, dok su drugi bili izloženi ucjenama, prijetnjama i pritiscima, piše The Guardian. 

Sigurnosne službe u razdoblju od 1945. do 1989. oslanjale su se na široku mrežu doušnika kako bi pratile stanovništvo i suzbijale protivljenje vlastima. Razmjeri te mreže desetljećima su ostali uglavnom skriveni od javnosti, a dokumenti su čuvani u podrumima Povijesnog arhiva državnih sigurnosnih službi u Budimpešti.

Pristup dosjeima dosad je uglavnom bio ograničen na istraživače i članove obitelji žrtava. Nova internetska baza omogućit će pretraživanje imena i uvid u građu koja bi brojnim obiteljima mogla donijeti odgovore, ali i otvoriti bolna pitanja o prošlosti njihovih najbližih.

Otvaranje arhiva bilo je jedno od predizbornih obećanja Pétera Magyara, koji je na izborima u travnju okončao dugogodišnju vladavinu Viktora Orbána. U rujnu je usvojen zakon kojim je omogućena objava dokumenata, a prema anketama taj potez podržava više od dvije trećine Mađara.

Objava je prvotno bila planirana uz obljetnicu protusovjetskog ustanka iz 1956., no pomaknuta je na 4. studenoga. Taj datum označava 70. obljetnicu sovjetske vojne intervencije kojom je ustanak ugušen.

„Demokratsko društvo ima pravo poznavati svoju prošlost“, poručio je ministar društvenih odnosa i kulture Zoltán Tarr.

Dokumenti će biti dostupni u pretraživoj internetskoj bazi, a povjesničari procjenjuju da je oko deset posto osoba čija se imena nalaze u evidencijama još živo. Objavljivanje će se odvijati u fazama: nakon početnih evidencija slijede detaljniji dosjei, koji bi trebali biti dostupni do 25. veljače 2027. godine. 

Miklós Kiss, preživjeli zatočenik komunističkog radnog logora i predsjednik udruge žrtava, smatra da je Mađarska taj korak trebala poduzeti mnogo ranije.

„Ljudi će saznati da je izdajnika bilo u svakoj obitelji, svakom susjedstvu i svakoj ulici“, rekao je Kiss. Istodobno je otvorio pitanje što društvo danas može učiniti s takvim saznanjima, desetljećima nakon događaja o kojima dosjei svjedoče.

Povjesničar István Papp podržava otvaranje arhiva, ali upozorava na osobnu težinu otkrića koja bi mogla uslijediti. Mnogi će prvi put doznati neugodne pojedinosti o vlastitim roditeljima, bakama, djedovima ili drugim članovima obitelji.

Stručnjaci zato naglašavaju da objavljene podatke treba čitati u kontekstu vremena i okolnosti u kojima su nastali. Nisu svi doušnici dobrovoljno surađivali s režimom, a iza nekih odluka stajali su strah, ucjene i prijetnje njihovim najbližima.

O tome svjedoči iskustvo novinara i anglikanskog svećenika Alexandera Faludyja, koji je prije gotovo dva desetljeća pregledavao dosjee svoje obitelji. Posebno ga je pogodilo otkriće da je žena koja se sprijateljila s njegovom bakom, dok je ona umirala od raka, zapravo o njoj izvještavala mađarsku tajnu službu.

Njegova se početna ljutnja promijenila kada je pročitao dokumente o samoj doušnici. U njima su se nalazili podaci o njezinim članovima obitelji u Mađarskoj, uključujući starije roditelje. Nakon toga počeo je drukčije gledati na pritiske kojima je mogla biti izložena, a ljutnja je ustupila mjesto suosjećanju.

Faludy je tako došao do zaključka da su ljudi koji su ostali živjeti pod komunističkim režimom često morali donositi odluke u okolnostima koje je iz današnje perspektive teško u potpunosti razumjeti.

Sačuvana arhivska građa toliko je opsežna da bi dokumenti, poredani jedan do drugoga, činili niz dug gotovo pet kilometara. Ipak, mađarska zbirka manja je od onih koje su ostale iza sigurnosnih službi u nekim drugim bivšim komunističkim državama.

Velik dio dokumenata uništen je tijekom ustanka 1956., dok su drugi nestali u vrijeme političke tranzicije 1989. godine. Zbog toga brojne evidencije nisu potpune i ne omogućuju uvijek utvrđivanje razloga zbog kojih je netko pristao na suradnju ni opsega njegova izvještavanja.

Od približno 60.000 osoba koje se spominju u arhivima, detaljnija dokumentacija sačuvana je za njih oko 9.000. Prije objave tih dosjea uklonit će se osjetljivi osobni podaci i informacije o žrtvama, u skladu s pravilima o zaštiti privatnosti.

Identiteti nekadašnjih doušnika već su desetljećima jedna od najosjetljivijih tema mađarskog javnog života. Od početka 2000-ih pojavljivalo se nekoliko neslužbenih popisa s imenima političara, umjetnika i drugih javnih osoba.

Mnogi su odbacivali tvrdnje o suradnji s tajnim službama, no već je samo objavljivanje njihovih imena u pojedinim slučajevima bilo dovoljno da izazove političke krize. Novo otvaranje arhiva zato bi moglo imati posljedice i izvan obiteljskih krugova.

Povjesničari upozoravaju da objava treba pridonijeti razumijevanju prošlosti, uz poznavanje okolnosti pojedinačnih slučajeva. Nepotpuni dosjei i različiti razlozi suradnje zahtijevaju oprez prije donošenja zaključaka i javnog prokazivanja ljudi.

Mađarska se ovim potezom pridružuje državama koje su slične arhive otvorile ranije. U Njemačkoj je pristup dosjeima istočnonjemačkog Stasija omogućen 1992., u Češkoj 2003., dok je Latvija dokumente o doušnicima objavila 2018. godine.