Plaće, dnevnice i privilegije: Zašto je politika u BiH toliko poželjno zanimanje?

Visoke plaće, povlastice i pristup javnim resursima važan su motiv za ulazak u politiku u Bosni i Hercegovini, ocjenjuju sociolog Esad Bajtal i izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava Branko Todorović. Politički analitičar Srećko Latal pritom upozorava da među kandidatima postoje i ljudi koji žele pomoći svojim zajednicama, ali ih sustav često potiskuje.

U predizbornoj utrci sudjeluju tisuće kandidata, a prema ranije objavljenim podacima za izbore su ovjerene prijave 75 političkih stranaka, 29 koalicija i četiriju neovisnih kandidata. Oslobođenje

Bajtal velik interes za političke dužnosti povezuje s nesrazmjerom između primanja i odgovornosti političara te položaja ljudi koji rade u drugim zanimanjima.

„Narod je konačno progledao. Shvatio je da je nerad jedina vrsta rada koja se na ovim prostorima plaća. Nije to samo u Bosni. Ništa ne radi, sve ti je plaćeno“, kaže Bajtal.

Uspoređuje položaj bravara, poljoprivrednika, liječnika i prosvjetnih radnika s političkim dužnosnicima. Dok prvi, prema njegovim riječima, mnogo rade za male plaće i još manje mirovine, drugima su dostupna visoka primanja, dnevnice, putovanja i naknade za odvojeni život.

Smatra da dio građana upravo zbog toga ulazak u politiku vidi kao način osiguravanja vlastite egzistencije.

„Kafkijanski zvuči, ali tako je. U Bosni se to kaže: živimo u izvrnutoj čarapi. Nije normalno da tisuće hoće u vlast, a nitko vlast ne voli“, poručuje Bajtal.

Latal, međutim, smatra da sve kandidate i političke stranke ne treba izjednačavati. Dio ljudi, ističe, kandidira se s iskrenom namjerom da napravi nešto korisno za svoju zajednicu, iako procjenjuje da kod većeg dijela prevladavaju osobni motivi.

„Problem je što su sve stranke usmjerene gotovo isključivo na zadovoljavanje osobnih i stranačkih interesa, a interesi građana i zemlje zanemaruju se“, kaže Latal.

Posljedice takve politike vidi u sporom infrastrukturnom razvoju, lošim gospodarskim pokazateljima i odlasku građana u potrazi za boljim životom. Dodaje da se ljudi koji su u politiku ušli kako bi pridonijeli svojim sredinama s vremenom povlače.

Izlaz vidi u aktivnijem uključivanju građana, koji bi političkim predstavnicima trebali jasnije postavljati zahtjeve i očekivanja.

Todorović iznosi oštriju ocjenu stranačkog sustava. Smatra da se velik dio stranaka odavno ne ponaša kao demokratska organizacija, nego kao zatvoren i korumpiran sustav koji podsjeća na mafijaške strukture.

„Lojalnost je važnija od znanja, poslušnost od integriteta, a javni interes odavno je potisnut interesom političkih moćnika“, ističe.

Prema njegovoj ocjeni, stranke često kandidiraju osobe od kojih očekuju izvršavanje naloga, a ne samostalno odlučivanje.

„Zato političke stranke kandidiraju osobe od kojih se ne očekuje da misle svojom glavom, nego da budu poslušne, da glasuju, zapošljavaju i raspolažu javnim novcem po nalogu stranke i moćnika“, kaže Todorović.

Zaključuje da velik broj kandidata sam po sebi nije dokaz razvijene demokracije. U takvom sustavu, smatra, on prije pokazuje koliko je politika postala unosno zanimanje koje omogućuje povlastice i pristup javnim resursima.