FOTO  Krumpir, rajčice i trešnje s mostarskog Rondoa? 86-godišnji Bećko svaki dan brine o bašti, a ručno sam kopa i kosi

U samom srcu Mostara, između zgrada, asfalta i gradske užurbanosti, postoji jedan mali svijet koji kao da pripada nekom drugom vremenu. Na Rondou, ondje gdje mnogi prolaze ne zastajući, Ahmet, kojega gotovo svi znaju po nadimku Bećko, svakoga dana njeguje svoju baštu. Ima 86 godina, ali motiku, kosu i zemlju ne pušta iz ruku.

Od jutra do podneva, a nerijetko i ponovno poslijepodne, Bećko je među svojim rajčicama, raštikom, patlidžanima i ostalim povrćem. Sve radi sam, ručno, bez strojeva i bez puno priče. Kako voli reći za njega to nije samo posao, nego navika, rekreacija i način života.

„Što bih radio kući? Trunuo, venuo. Ovo mi je rekreacija i održavanje života”, kaže na početku razgovora za Hercegovina.info, objašnjavajući zašto i u devetom desetljeću svakodnevno dolazi u baštu.

U Mostaru živi od 1961. godine, a ovaj komad zemlje obrađuje već desetak godina. Kaže kako je baštu dobio na korištenje od prijatelja koji je živio u Zagrebu i koji je u međuvremenu preminuo. Nekada su, prisjeća se, ovim dijelom tekle vode, a danas su ostale bašte, neke obrađene, neke zapuštene.

Njegova bašta je među onima koje se primijete na prvi pogled. Uredna, očišćena i pažljivo održavana, ograđena od gradske vreve, ali dovoljno blizu da svatko tko prolazi može zastati i pogledati. A mnogi, kaže, upravo to i rade.

„Raja kad prođe, divi se. Stanu, gledaju, čestitaju kako je sve fino. Nema korova, nema trave. Sve se mora paziti”, govori.

Iako danas mnogi i manji vrt obrađuju uz pomoć trimera, freza i drugih strojeva, Bećko se drži starinskog načina. Trava se kosi kosom, zemlja se kopa motikom, a sve što nikne rezultat je njegovih ruku.

„Sve je ovo ručno rađeno. Sve ručno, sve, sve, sve. Nema da sam mašinom ili nešto”, kaže.

U bašti sadi za sebe i obitelj. Nema prodaje, nema računice ni zarade. Ono što zemlja da, dijeli s rodbinom i prijateljima. Rajčice, krumpir, raštika, patlidžani, sve je, kako kaže, „s Rondoa”.

„Ja to za sebe samo. Nema za prodaju, nema ništa. Samo za sebe. Ima obitelji, njima isto dadnem”, priča nam.

Na pitanje što u bašti najbolje uspijeva, odgovara jednostavno da uspije gotovo sve. Ipak, ima i biljaka koje se ne daju.

„Neće mrkva. Tri puta sam sijao, neće. Luk isto nekoliko puta neće da uspije”, kaže kroz razgovor.

U baštu dolazi gotovo svakoga dana kada je lijepo vrijeme. Od kuće mu treba desetak minuta, pa jutro provede radeći do podneva. Nakon ručka i odmora, često se ponovno vraća.

„Budem do 12 sati. Kući, ručak, odmaranje, opet bašta. U bašti uvijek ima nešto. Moraš raditi, kopati, čistiti korov, travu”, priča.

Na pitanje treba li mu pomoć, odmah odmahuje. Za sada, kaže, ne treba. Sve može sam, a i najradije radi sam.

„Ovo ja sam obrađujem. Sve ja sam radim. Ne diraj moj posao”, kaže uz osmijeh.

Nadimak Bećko prati ga cijeli život. Radio je u Autoprijevozu, a ime Ahmet, kaže, rijetko je tko koristio.

„Nikad me nitko nije zvao imenom, nego Bećko, Bećko, Bećko. I tako je ostalo”, govori.

U vremenu u kojem se gradski prostori često gledaju kroz kvadrate, parcele i mogućnost gradnje, ova bašta na Rondou podsjetnik je da i u središtu grada može opstati komad zemlje koji se ne mjeri samo vrijednošću, nego rukama koje ga čuvaju. Za našeg sugovornika je to mjesto rada, mira i susreta s ljudima. Za prolaznike, mala zelena razglednica Mostara kakav se još uvijek može pronaći između betona i sjećanja.