Budućnost mostarskog naselja u Vijećnici: 'Kuda ide ta šetnica, je li itko kontaktirao župnika?'

Javna rasprava o Nacrtu Izmjena i dopuna Regulacijskog plana u obuhvatu ulica Kraljice Katarine, fra Didaka Buntića, biskupa Čule i Radobolje, održana u Gradskoj vijećnici u Mostaru, prerasla je u širu raspravu o tome kako bi se trebao razvijati jedan od najosjetljivijih dijelova Gradskog područja Jugozapad. Građani su upozoravali na opasnost od nove devastacije prostora i gubitka kvalitete života, dok su predstavnici struke tvrdili kako se planom upravo pokušavaju postaviti granice gradnje i spriječiti daljnje narušavanje urbanog tkiva.

Područje koje je obuhvaćeno izmjenama plana zauzima oko osam hektara, a omeđeno je ulicama Kraljice Katarine, fra Didaka Buntića, biskupa Čule i rijekom Radoboljom. Prema dokumentaciji, prostor je podijeljen na tri bloka.

Prema dokumentaciji, u razmatranom obuhvatu plana izgrađeno je ukupno 218 objekata. Među njima je 15 poslovnih objekata, 21 kolektivni stambeno-poslovni objekt, 37 pomoćnih objekata, 53 nadzemne garaže, 56 individualnih stambenih objekata, osam individualnih stambeno-poslovnih objekata, 13 kolektivnih stambenih objekata, četiri infrastrukturna objekta, dva javna obrazovna objekta, četiri devastirana objekta, dva ruševna objekta, jedan sportski objekt i dva sportska terena.

Predstavnici struke pojasnili su kako planom nisu propisani obvezni, nego maksimalni parametri gradnje. Drugim riječima, investitor može tražiti manje od onoga što je predviđeno planom, ali ne može tražiti više.

„Ovo što mi pokazujemo su maksimumi. Uvijek čovjek može tražiti manje, ali ne može tražiti više od toga”, rečeno je tijekom rasprave od strane mostarskih urbanista koje su predvodili načelnica Dragana Parmać i Mirza Šahović, direktor Zavoda za prostorno planiranje.

Pojasnili su kako se, prema važećim pravilima, kućom u okviru individualnog stanovanja smatra objekt s najviše četiri stambene jedinice, odnosno četiri brojila za električnu energiju. Teoretski je moguće, kako je navedeno, da se na određenoj parceli planira i dupleks, ali samo u okviru urbanističko-tehničkih uvjeta.

Posebno je naglašeno kako nijedna nova gradnja ne smije ugroziti susjedne parcele. To se odnosi na osunčanje, odvodnju, pogled, privatnost, pristup i druge uvjete stanovanja.

„Ne smije se nikome zaklanjati sunce, ne smije se voda pokrenuti u njegovu baštu, ne smije mu se gledati u baštu i ne smije mu se zatvoriti sunce”, istaknuto je na raspravi.

Jedna od važnijih tema bila je i mogućnost proširenja postojećih objekata. Predstavnici struke pojasnili su kako se postojeći objekti mogu širiti samo u dopuštenim gabaritima, a u pojedinim slučajevima najviše do 30 posto, ovisno o stanju na parceli i već iskorištenim urbanističkim parametrima. Ako je objekt već dosegnuo maksimum predviđen planom, dodatna gradnja ne bi bila moguća.

Raspravljalo se i o problemu manjka parkirališnih mjesta. Iznesen je stav kako svaki investitor mora osigurati dovoljan broj parkirališnih mjesta na vlastitoj parceli, bilo na otvorenom, u garaži ili podzemno.

„Gdje hoće – vani, pod zemljom ili na parceli – ali na svojoj parceli, ne smije na tuđoj”, rečeno je tijekom rasprave.

Predstavnici struke istaknuli su kako je jedan od ciljeva plana spriječiti scenarij u kojem bi se kupnjom više obiteljskih kuća stvarali preduvjeti za gradnju većih stambenih zgrada u uskim ulicama i naseljima koja za to nemaju prometne, komunalne ni prostorne kapacitete.

„Htjeli smo izbjeći situaciju da netko kupi dvije kuće i napravi zgradu. To bi pokvarilo strukturu grada, pokvarilo naselja i napravilo opći prometni cirkus”, navedeno je.

U raspravi se čulo i drukčije mišljenje. Jedan od sudionika smatra kako je grad živi prostor koji se mora razvijati te da nije moguće svaku novu intervenciju promatrati kao prijetnju postojećem komforu stanara.

„Ovo je grad, nije polje ni šuma. Ako se ne možemo uklopiti u život u malo dekomotiranijem prostoru ili gradu koji mora imati svoje funkcije, onda se na to moramo naviknuti”, poručio je Tihomir Rozić, jedan od sudionika rasprave.

On je govorio i o interpolaciji, odnosno uklapanju novih objekata u već izgrađeno urbano tkivo, ističući kako se takav pristup u brojnim europskim gradovima smatra kvalitetnim urbanističkim rješenjem.

S druge strane, dio sudionika upozorio je kako su upravo takva opravdanja proteklih desetljeća dovela do prekomjerne izgradnje i gubitka kvalitete života u pojedinim dijelovima Mostara.

„Imamo pravo kao građani zaštititi svoje uvjete življenja, imamo pravo na prostor, zelene površine i sadržaje koji trebaju jednom gradu”, poručio je jedan od sudionika.

Upozorio je kako je Mostar u proteklih dvadesetak godina, zbog pogodovanja građevinskim interesima, doživio ozbiljnu prostornu devastaciju.

„Zadnjih 20 godina, baš zbog izlaženja ususret građevinskim profiterima, napravili smo urbicid u gradu. Trebamo zaštititi grad, zato imamo pravo i hoćemo to”, rekao je.

Predstavnici struke djelomično su se složili s takvim primjedbama, ističući kako je devastacija prostora započela još nakon 1995. godine i kako se novim smjernicama pokušava spriječiti njezin nastavak. Kao cilj navedeno je otvaranje javnih prostora, zaštita postojećih naselja, uređenje prometnih tokova i usmjeravanje nove stambene gradnje prema područjima koja za to imaju više prostora i bolje razvojne mogućnosti.

Posebno je naglašeno kako bi se budući razvoj grada trebao usmjeravati prema sjeveru, jugu i Rodoču, dok bi se središnji dijelovi grada trebali zaštititi i planski urediti.

„Cilj je otvoriti grad prema novim područjima za stambenu izgradnju, prema sjeveru, jugu i Rodoču, a centar zaštititi i opismeniti”, zaključeno je tijekom rasprave.

Javna rasprava otvorila je i pitanje zakonitosti te planske utemeljenosti dokumenta koji je predstavljen građanima. Jedna od sudionica rasprave upozorila je kako se rasprava ne može svesti samo na pitanje buduće šetnice, nego i na pravne i stručne temelje na kojima se plan donosi.

Na početku izlaganja istaknula je kako ne dolazi s namjerom konfrontacije, nego kako bi dobila odgovore na pitanja koja su je, kako je navela, zabrinula još nakon ranije rasprave na Gradskom vijeću.

„Ja živim u ovom naselju i pustila sam da se najprije jave ljudi koji tu žive život. Život u prostoru je jedan par rukava, a drugi par rukava je regulacijski plan”, rekla je Marica Raspudić, sudionica rasprave.

Posebno je problematizirala tvrdnju da se regulacijski plan donosi prioritetno zbog šetnice koja bi se trebala uklopiti u buduću gradsku pješačku zonu. Zatražila je pojašnjenje trase šetnice, pitajući prolazi li ona koritom Radobolje ili uz prostor iza katedrale.

Predstavnici izrađivača plana odgovorili su kako šetnica nije primarni, nego sekundarni element plana te da se njome nastoji povezati urbani prostor. Pojasnili su kako je predviđen mostić te povratak trase prema platani i dalje prema Velikom parku, odnosno prostorom kojim je moguće ostvariti pješačku komunikaciju.

Sudionica rasprave potom je postavila pitanje je li za takvo rješenje kontaktirana katedralna župa, s obzirom na to da bi šetnica, prema njezinim riječima, prolazila ispod prozora župne kuće.

„Jeste li kontaktirali katedralnog župnika?”, upitala je Raspudić.

Iz rasprave se moglo čuti kako su, prema navodima sudionika, pojedini vijećnici kontaktirali župnika, ali je sudionica ustvrdila kako je župniku rečeno da se „to samo crta” i da se neće nužno realizirati. Na temelju toga ocijenila je kako je „prvi argument” za izradu plana, odnosno šetnica, doveden u pitanje.

Nakon toga otvorila je niz pitanja koja se odnose na plansku dokumentaciju. Zatražila je odgovor je li regulacijski plan izrađen u skladu s važećim zakonima i Uredbom o jedinstvenoj metodologiji za izradu prostorno-planske dokumentacije.

„Gdje vam je geodetska podloga? Vi ljudima na internet stavite fotosnimak. Gdje vam je izvod iz plana višeg reda?”, pitala je odgovorne i nazočne urbaniste.

Predstavnici plana odgovorili su kako je dokument izrađen u skladu s propisima te da je plan višeg reda Prostorni plan. Međutim, sudionica je nastavila problematizirati činjenicu da se, prema njezinu stavu, nije koristio Urbanistički plan užeg urbanog područja Mostara.

„Mostar ima urbanistički plan. Gdje je on? Zašto se na njega ne pozivate? Zašto izvod iz plana višeg reda nije izvod iz urbanističkog plana?”, upitala je.

U raspravi je navedeno kako se kao plan višeg reda koristi Prostorni plan iz 1990. godine, dok je sudionica tvrdila da je za uže urbano područje Grada Mostara predviđena izrada urbanističkog plana te da se upravo taj dokument morao uzeti u obzir kao stepenica između prostornog i regulacijskog plana.

Postavila je i pitanje ranijeg regulacijskog plana koji se sada mijenja, odnosno njegove dokumentacije i eventualnih prethodnih izmjena. Pitala je je li riječ o planu iz početka osamdesetih godina i jesu li u međuvremenu rađene izmjene i dopune.

„Ako nije imao izmjene, temeljem čega ste davali urbanističke dozvole?”, upitala je.

Kao konkretan primjer spomenula je pojedine objekte za koje je tražila objašnjenje na temelju kojeg planskog akta su izdavane urbanističke suglasnosti i odobrenja za gradnju. Iz službe je odgovoreno kako na javnoj raspravi sudjeluju služba za planiranje i zavod za planiranje, a ne služba koja izdaje dozvole.

„Ovdje je služba za planiranje i zavod za planiranje. Nije ovdje služba koja daje dozvole”, odgovoreno joj je tijekom rasprave.

Predstavnici nadležnih najavili su da će na postavljena pitanja biti odgovoreno u pisanom obliku, kako bi se rasprava mogla nastaviti i kako bi i drugi sudionici dobili priliku iznijeti primjedbe.

Sudionica je na kraju upozorila i na pitanje prostora kod Prve osnovne škole, spominjući Trtavu, parkiralište i garažu, navodeći kako se i taj dio nalazi u objavljenoj dokumentaciji.