Pred Županijskim sudom u Mostaru danas je nastavljena glavna rasprava u predmetu u kojem se djelatnici mostarskog Odjela za urbanizam Zdravko Čuljak i Sanja Voloder terete za zlouporabu položaja i ovlasti u postupcima vezanim uz izgradnju sporne stambene zgrade na lokalitetu Bijeli Brijeg.
Optužnicu u ovom predmetu zastupa županijski tužitelj Spomenko Jukić, dok sudsko vijeće predvodi sutkinja Danijela Dalipagić-Rizvanović, uz članove vijeća Elisa Sultanića i Mirjanu Kevo.
Na današnjoj raspravi svjedočili su mostarski gradonačelnik Mario Kordić te Marinko Prskalo, jedan od investitora. Njegov tadašnji poslovni partner Robert Ivanković nije se pojavio na suđenju zbog ranije najavljenog putovanja, o čemu je Sudu dostavljena dokumentacija.
Prvi je svjedočio gradonačelnik Mario Kordić, koji je pred Sudom kazao da je zgrada na Bijelom Brijegu bila jedan od prvih ozbiljnih izazova s kojima se susreo nakon preuzimanja dužnosti, istaknuvši kako je slučaj imao iznimno veliku medijsku pozornost.
„Kao liječniku mi nije sve bilo potpuno jasno, pa sam tražio dodatne informacije“, kazao je Kordić, dodavši da je već na prvi pogled bilo vidljivo kako je objekt veći za jednu etažu te da je zbog toga tražio zaustavljanje radova.
Gradonačelnik je naveo da je u više navrata sazivao sastanke s administracijom te da se sastajao i sa stanarima okolnih zgrada koji su se bunili zbog gradnje, ali da rješenje nije pronađeno. Naglasio je kako je smatrao svojom dužnošću zaštititi 43 obitelji koje su u toj zgradi kupile stanove, istaknuvši da mu je žao što se danas o svemu raspravlja na sudu.
Na upit tužitelja Spomenka Jukića je li bio upoznat s popratnom dokumentacijom zgrade, osim spornog šestog kata, Kordić je odgovorio da nije te da je vjerovao kako će se sve moći riješiti „na ljudski način“.
Upitan na koga je konkretno mislio kada je govorio o sastancima s administracijom, Kordić je naveo kako se uglavnom radilo o cijeloj administraciji, a među imenima je spomenuo Zdravka Čuljka, Sanju Voloder, Marinu Deronjić, Željka Karačića, djelatnike Odjela za urbanizam te Ured gradonačelnika.
Kordić je pred Sudom naveo kako je ostao zatečen činjenicom da tadašnja načelnica urbanizma Marina Deronjić nije imala ovlasti potpisivanja, koje joj je ukinula prethodna administracija bivšeg gradonačelnika Ljube Bešlića, iako se, kako je rekao, radilo o stotinama predmeta dnevno.
Dodao je da joj je on po dolasku na dužnost vratio ovlasti potpisa i pečata, no da je ubrzo izgubio povjerenje u nju zbog niza drugih predmeta te joj je ponovno oduzeo ovlasti, jer je, kako je naveo, nije mogao smijeniti.
Na pitanje tko je mijenjao Deronjić dok nije imala ovlasti, Kordić je rekao da se ne može točno sjetiti, ali da je to u tom razdoblju mogao biti Tihomir Sesar.
Tužiteljstvo je zanimalo i jesu li u bilo kojem trenutku ovlasti prenesene na optuženog Zdravka Čuljka. Kordić je rekao da se, koliko se sjeća, to nije dogodilo, ali da je moguće da je potpisivao u slučaju nečijeg odsustva, što je, kako je naveo, uobičajena praksa.
„Ovlaštena osoba u tom trenutku načelno ima sve ovlasti kao gradonačelnik“, rekao je Kordić.
Govoreći o sastancima s investitorima i stanarima, Kordić je naveo da su investitori tvrdili kako imaju sve dozvole, dok su susjedni stanari upozoravali na nepravilnosti i tvrdili da ništa nije legalno.
Na pitanje tužitelja što je konkretno bilo nezakonito oko zgrade, Kordić se našalio rekavši da ga neki znaju zvati „Super Mario“, ali da se često precjenjuje njegovo znanje izvan liječničke struke budući da je prošlo dosta godina od cijelog procesa u kojem je previše detalja.
Istaknuo je da na njega nikada nije vršen pritisak u vezi sa zgradom te da su dozvole izdane u vrijeme prethodne administracije.
Tužiteljstvo je zanimalo je li nova administracija provjeravala zakonitost već izdanih dozvola, jesu li upravni postupci završeni i ima li zgrada uporabnu dozvolu.
Kordić je odgovorio da je tražio od administracije da se sve provjeri, ali i da nije siguran vodi li Grad Mostar bilo kakve upravne sporove u vezi sa zgradom, dodavši da je moguće da zgrada danas ima uporabnu dozvolu, ako je ranije nije imala.
Potvrdio je i da je svjestan mogućih posljedica za Grad Mostar, jer to, kako je rekao, nije jedini sličan slučaj s kojim se Grad suočava u njegovom mandatu.
Na pitanje je li zgrada uplanjena, Kordić je rekao da se nada da jest, jer ako to nije učinjeno u proteklih pet godina, onda, kako je naveo, ima ozbiljan problem sa svojom administracijom.
Odvjetnik optuženog Zdravka Čuljka Nenad Rebac ocijenio je da je tužitelj na kraju ispitivanja iskaz gradonačelnika izvukao iz konteksta te da takav iskaz nema dokaznu snagu.
Rebca je zanimalo je li Marina Deronjić razvlaštena upravo zbog predmeta na Bijelom Brijegu kako bi se „nešto radilo iza njezinih leđa“, na što je Kordić ponovio da to nema veze s ovim slučajem, već s gubitkom povjerenja u njezin rad.
Pojasnio je da je Deronjić mogla obavljati sve operativne poslove, ali bez prava samostalnog potpisivanja odluka.
U ispitivanje se uključila i sutkinja Danijela Dalipagić-Rizvanović, koju je zanimalo je li Kordić tijekom sastanaka s optuženima dobio saznanja o izdavanju urbanističke suglasnosti te jesu li službe urbanizma provjeravale njezinu usklađenost s regulacijskim i prostornim planovima.
Kordić je pred Sudom detaljno opisao postupak izdavanja dozvola za građenje u Mostaru, istaknuvši da je i sam tijekom mandata puno naučio o urbanizmu.
Na pitanja o odnosima unutar Odjela za urbanizam i ulozi pravnika, Kordić je rekao da se radi o timskom radu te da ne može precizno procijeniti koliki utjecaj pojedini pravnici imaju, jer je za izdavanje dozvola potreban niz međusobno povezanih faktora.
Dodao je i da je Zdravko Čuljak u jednom razdoblju bio šef za građevinske propise te da su mu djelatnici donosili akte koje je parafirao i prosljeđivao gradonačelniku.
Na kraju ispitivanja Kordić je rekao da je šesti kat zgrade bio nelegalan, usporediv s neovlaštenom izgradnjom mansarde bez ikakvog dokumenta, ali da se ne može sjetiti je li postojala pravna osnova za rušenje ili je investitor šesti kat uklonio dobrovoljno, dodavši da smatra kako je tada reagirala inspekcija.
U nastavku rasprave svjedočio je i investitor Marinko Prskalo, koji je naveo da je suvlasnik tvrtke Joks s udjelom od 25 posto te da je on u ime tvrtke podnosio sve zahtjeve, što je tužitelju Jukiću bilo neobično s obzirom na to da, kako je ranije navedeno, nije bio odgovorna osoba.
Prskalo je kazao da je inicijalno pitao tadašnjeg gradonačelnika Ljubu Bešlića može li se na toj lokaciji graditi, na što je, kako tvrdi, dobio odgovor da može, uz određene uvjete poput ustupanja dijela puta, odmaka od susjednih objekata i kupnje dodatne parcele.
Na pitanje jesu li obavijestili susjedne stanare o početku gradnje, Prskalo je odgovorio da nisu, navodeći da to nije bila praksa ni kod drugih zgrada koje su gradili.
Dodao je da je, po njegovim riječima, problem nastao tek kada su počeli graditi šesti kat, za koji je rekao da im je Bešlić kazao „hajde predajte papire i gradite“, ali je priznao da šesti kat nije bio obuhvaćen dokumentacijom.
Prskalo je naveo da se situacija zakomplicirala nakon uključivanja susjednih stanara i Marija Ćosića, ocijenivši da je riječ o „novoj praksi“ uključivanja susjeda u postupke izdavanja dozvola.
Kazao je da je do optuženog Zdravka Čuljka došao po naputku Ljube Bešlića, dok s optuženom Sanjom Voloder, kako je naveo, nije imao nikakav kontakt.
Govoreći o odnosu s Marinom Deronjić, Prskalo je rekao da je s njom imao ozbiljnih problema, da joj je prijetio, zbog čega je bila pozvana i policija, navodeći kako je bio nezadovoljan dinamikom postupanja Odjela za urbanizam.
U drugom dijelu rasprave tužitelj Jukić pročitao je raniji iskaz Marinka Prskala dan u Tužiteljstvu, koji se u značajnoj mjeri razlikovao od današnjeg svjedočenja, posebno u dijelu tko je provodio aktivnosti u ime tvrtke.
Prskalo je na kraju naveo da je u zavadi s bivšim poslovnim partnerom Robertom Ivankovićem te da je prvotni dogovor bio da Ivanković preuzme sve obveze oko suđenja, jer je Prskalo u međuvremenu obolio od dijabetesa i prolazio kroz teško razdoblje.
Vezani članci