Slučaj femicida u Mostaru: Društveno lešinarenje ili kada tipkovnica zasjeni tragediju

Pisanje ovih kolumni iznova me stavlja pred ispit savjesti. Osim što je izazov držati tempo tjednih kolumni, još je teže pisati ono iza čega ćeš moći stajati barem pola godine kasnije. Svjestan sam svojih kikseva tijekom pisanja ovih kolumni i trenutaka kad sam izletio prije nego sam promislio kako treba što i kako opisati i ocijeniti. Volio bih da je ovo moja osobna mana, ali zapravo je obilježje društva i vremena u kojem živimo. Jednostavno smo istrenirani da iznova gutamo cikluse vijesti koji nas trebaju razjariti i uzbuditi, te da zatim trošimo naše emocije u jalove reakcije i neko stalno potvrđivanje neke istine, koja god bila.

Piše: Ivan Prskalo

Hranimo se lažnim odobravanjem koje dobivamo kroz lajkove, i praktički se natječemo tko će nešto 'pametnije' ili 'dubokoumnije' reći, a zapravo svi recikliramo iste floskule bez značajnog pomaka. I to nas upravo koči u našem iskoraku.

Aldina kao žrtva post-mortem

Mi smo mala sredina. Nismo velegradovi poput New Yorka ili Londona gdje su ubojstva svakodnevna pojava, stoga se damo lako uspaničiti kada se dogodi u našoj blizini, pogotovo kad se dogodi na mučki način kako se to dogodilo. Iako bi nas to kao društvo i zajednicu trebalo dobro protresti, Aldinino ubojstvo bilo je povod za lešinarenje.

Oni najočitiji i najgrublji lešinari bili su oni koji su preko svojih komentara umanjivali njezinu pogibiju, pa čak je pravdali. Njihove riječi i komentari govore sami za sebe, pa im ne treba pridavati bespotrebnu pažnju. Ne treba ni previše komentirati one koji su ih demonizirali iz suprotnih pobuda.

Naša suvremena kultura navikla je isključivo na demonizaciju, i svaki problem pretvara se u neku utakmicu u kojoj promatrač mora odabrati stranu za koju će navijati. Tko ne navija ni za koga, odmah je sumnjiv. Opravdano je osuditi neukusne i zlobne komentatore, ali je potpuno neopravdano sam upasti u neukus i zlobnost. Normalizirali smo impulzivnost i izlaženje pred rudo, i mislim da je svima jasno da taj mentalitet nas neće dovesti nigdje.

Nažalost, pokojna Aldina ne trpi samo vrijeđanje i umanjivanje njezine žrtve, nego je praktički postala jeftinih viralnih prepirki. Svakako je u redu, potrebno i apsolutno nužno ukazati stvarnost femicida, odnosno činjenicu kako su žene sve češće žrtve svojih najintimnijih partnera.

Ipak, ne može se oteti dojmu da mnogi koriste ovu tragediju kako bi lešinarili nad Aldinom, te ukazali kako su oni na onoj 'pravoj' strani. Uz to, ako nas ciklus vijesti išta uči, to je kako će Aldina nažalost postati zaboravljena vijest za nekoliko dana. Osim što će se to dogoditi zbog brzine života i vijesti, to će se dogoditi zbog nedostatka konkretnih i korjenitih zahvata. Sav napor u borbi za prava žena (barem ako pogledamo javni i medijski prostor) ulaže se u aktivističke performanse koji će potvrditi postojeće pobornike, i onda će se kasnije opet dogoditi isti incident i proći ćemo kroz isti ciklus opet.

Mi se moramo kao društvo zapitati kako smo došli do ove točke. Prije svega, naivno je i suludo pouzdati se u zakonodavstvo. To je ono isto zakonodavstvo koje je prešutjelo Tuzlu i Jablanicu. To je isto ono zakonodavstvo koja prešućuje korupciju, podobno kadroviranje i zaštitu zločinaca na dnevnoj bazi. Na kraju krajeva, slovo na papiru nije nikoga dosad zaštitilo, nego konkretni ljudi s jasnim moralnim principima.

Pogledamo li naše društvo, mi ne možemo reći da je to krepost koja nas krasi. Dapače, kroz medije, zabavu i kulturu servira nam se nešto potpuno suprotno, pa se onda čudimo kada se ovakvi incidenti dogode. Čudimo se kada ubojice i zločinci prođu nekažnjeni, a bojimo se konkretnih zahvata kroz koje bi došle promjene. Zašto se iščuđavamo kada društvene postavke po kojima sami živimo guši bilo kakav oblik normalnosti ili zdravog odnosa među ljudima?

Ako želimo pravdu za Aldinu, moramo je prije svega tražiti cjelovito i beskompromisno. To znači ići u korjenite zahvate koji se ne smiju ticati samo politike. Zakoni su neefektivni ako oni koji ih provode nisu moralni. Pitanje Aldine pitanje je odgoja kroz koji prolazimo. Pitanje Aldine je pitanje mentaliteta u kojem živimo i djelujemo. Pitanje Aldine je pitanje postupaka i fenomena koje mi toleriramo i na koje zatvaramo i oči i uši. Pitanje Aldine, kao svih onih koji su nažalost skončali kao ona, od nas očekuje trezvenost, stvarnu empatiju i spremnost da u korijenu rješavamo probleme. To je pothvat koji se ne može izvesti polovično. On zahtjeva puno širu perspektivu, i puno više muke, i pitanje je jesmo li na to spremni.

Pokoj vječni dragoj Aldini

Tema teksta ovoga tjedna nažalost mi se sama od sebe nametnula. Pomalo mi je i neugodno pisati o tome, jer me ne zanima skupljanje bilo kakvih bodova.

Kako se da zaključiti iz mojih prethodnih tesktova, želim svojim pisanjem ponuditi odmak od virtualnih prepirki na koje smo navikli. Moramo se odmaknuti od jeftinog i trošnog iskaljivanja i neuke impulzivnosti. Moramo se odmaknuti od intenzivnog angažmana kad se priča rodi i apatije kada priča zamre kako se to dosad događalo. Zato ne smijemo dopustiti da nam konkretna osoba Aldine Jahić izmakne iz očiju. Ne smijemo dopustiti da postane još jedna statistika. Ne smijemo dopustiti da postane još jedan pijun kojim će netko manipulirati. Mi se zadržavamo na inicijalnom šoku i bijesu, a zaboravljamo na stvarnu trodimenzionalnu osobu koja je imala svoje planove, snove i ljude koji su je voljeli i podržavali. Mi ćemo pisati o njoj još neko vrijeme, a njezina i obitelj i prijatelji će patiti dugo nakon što naše tekstove zamete zaborav.

Ubojstvo Aldine Jahić je prije svega tragedija. Na glupav, bespotreban, svirep i okrutan način ugašen je jedan dragocjeni život. Zadržimo se na toj činjenici, i svi problemi s kojima se suočavamo bit će jasniji, a s njima i put prema njihovom rješavanju. Draga Aldina, počivala u miru i neka ti je laka zemlja i nadam se da će svi ljudi koje si voljela pronaći utjehu, a ti istinski smiraj s ove i one strane života, te da ćeš izaći iz sjene kojom su te tipkovnice ovih dana ovile.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.