Nikola Vranjković – Balkanska pravila

Vidi originalni članak
Iz peći u predvorju hotela ‘Omer' nazvanog po narodnom heroju Omeru Masliću, koji je poginuo u borbama oko Tuzle davne 1942. godine, isijavala je toplina. Bukovina koja je ovo ljeto došla iz hercegovačkih šuma grijala je bolje nego svitnjak na svetog Ivana. Marko, odmoran i svjež, pušio je na svom prozoru i mirno promatrao ljude koji su prolazili između hrpe snijega. U Bosni je već treći dan, što je rekord u njegovoj službenoj karijeri. Od onog atentata kojeg je izveo u mjestu Pale, nedaleko Sarajeva, prošlo je više od dvije godine. Puno se toga promjenio od tada. Preživio je sigurnu smrt zahvaljujući vlastitoj intuiciji, uhvatio je krticu u svojim redovima i riješio se unutarnjeg neprijatelja koji je umalo izazvao rat sa SSSR-om. No ipak, Marko nije spavao mirno i gotovo proročki je osjećao da se bliži nešto veliko, i da mora reagirati na vrijeme. Igre špijuna i prljavih poslova tek počinju, i sve je ovo bila jedna velika uvertira u predstavu koju pripremaju na vrhu. No, zasada je imao samo jedan problem; riješiti se zadnjeg i preostalog člana izbjegličke ekipe iz Moskve koji su prebjegli u KBG. Nekada davno bila su sedmorica agenata klase jedan, koja su bila u stanju izvesti najveće akcije. Danas su ostala samo dva; Marko i njegov zarobljenik, Ivo.

Marko se spustio niz stepenice i potražio Fikreta koji je sjedio u predvorju svog hotela. Dok je Marko prilazio fotelji, Fikret je samo dobacio: ‘Pristao je na odgovore bez kliješta. Mislim da je spreman na dogovor.' Na kratko je zastao, i naglo se okrenuo nazad na stepenice. Na trećem katu, u sobi 343 sjedio je agent AA-061 kodnog imena Ivo. Izanjavan, u modricama, ali živ. Poslije otmice u Kijevu, dobro da je uopće živ. Bio je svjestan svoga kraja i žudio je da zadnjih sat vremena provede sa jedinim prijateljem kojeg je imao. ‘Da ne dužim...' prozbori u teškom hropcu. ‘Ovo su ti potrebni ljudi, informacije, skladišta i kontakti s kojima možeš napasti KBG.' Marko je bez gledanja uzeo papir i spremio ga u kaput. Mirno se zavalio u fotelju, zapalio stošu i samo rekao. ‘Slušam.' Ivo zaklopi oči i duboko udahnu. ‘Sve je počelo kada sam u Istočnom Berlinu pao u zarobljeništvo Stasija. Danima su me tukli i mučili, ali njihovo mučenje nije ni blizu našega na obuci. Praktički sam im se smijao u lice.. Kasnije su uhvatili moju majku i doveli je iz Travnika u Berlin. Znam da smo mi ubojice, i da nam je duša prljava i puna dugova, ali nisam mogao gledati kako mi muče majku. Pristao sam na sve i prešao kod Rusa. Kasnije sam neformano doznao kod naših prebjega da je Garavi sabotirao moj zadatak i da sam s namjerom upao u zamku Stasija. Kasnije me ucjenjivao da se slučajno ne bi vratio u Jugoslaviju, jer će me označiti kao izdajnika. S godinama sa popustio, i posvetio se poslu u KBG-u. Ubijao sam, kao što sam to radio i tu. Nije bilo razlike. Kasnije, oko Garavog se počeo stezati obruč i odlučio je smaknuti sve one koji su znali o njegovom poslu sa KBG-om. To su bili neki političari, par diplomata i sedam agenata jedan. Svi su pali, osim tebe i mene. Da sam ostao onaj dan u Prizrenu, ne ni sjedio ovdje. Morao sam pobjeći u Moskvu. Tu ti dolaziš u priču sa Bećirom i Kijevom. Dalje sve znaš.' Marko je mirno ugasio cigaretu i nepomično gledao prozor.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

‘Ti si svjestan da ako te izručim, ti umireš. Ako te ne izručim, ja umirem.' ‘Ja sam spreman platiti svoj ceh, Marko. Ja sam kriv, ja ću i platiti.' ‘Znam. Ali ima nade. Postoji način da se obojica spasimo... Brate.' Ivo je naglo zašutio. Marko ga nije tako nazvao još od srednje škole. Naglo se ustao iz sobe i otišao. Ostavio je pištolj na stolu. Ivo se okrenuo prema slici Josipa Broza koja je visila u sobi. On je znao da je priči došao kraj. On je znao da mu ostaje samo jedna opcija. opcija koja završava daleko od slavenskih ratnih igrica, u dalekoj zemlji preko oceana. Vrijeme je za operaciju ‘Plava laguna'.

ulomak iz romana ‘Balkanska pravila'
Nikola Vranjković

Vezani članci