Nacionalno prepucavanje - dokle traje strpljenje jednog naroda?

U ovaj minuli tjedan ušli smo s gorkim okusom dvaju incidenata. Prvi je bio na Pješčari kada su mudžahedini zauzeli spomenik HVO-a za Dar al-Islam, dok je drugi bio na mostarskom brdu Hum gdje je slobodni umjetnik ostavio svoju šaru. Ništa od ovoga nije novo, te predstavljaju tek jedan u nizu incidenata koji služe potpirivanju međunacionalne mržnje te potencijalnog razračunavanja čiji izgledi u Gospodnjoj godini 2025. postaju sve veći. Uistinu je pitanje koliko puta će se prijeći preko ovakvih situacije bez konkretne protureakcije. Ako dođe do nje, pitanje je što će nakon nje uopće opstati.

Spomenici

Ne treba previše komentirati provokaciju na Pješčari. Motivi su i previše jasni, te poruka koja je od tamo poslana nema nikakve dvosmislenosti u sebi. Tu je schmittjanska podjela kristalizirana između islamsko/bošnjačkih radikala (i njihovih podupiratelja) i Hrvata te je samo pitanje konkretnih (protu)mjera. Slučaj Damira Mumbašića Damca ovdje je puno zanimljiviji. Ne radi se ni o kakvoj nacionalnoj netrpeljivosti ili političkoj provokaciji, nego o nemaru i neznanju koje se ipak ne može do kraja pripisati umjetniku kao krivica ili krimen. Incident na Humu prije svega predstavlja temeljno nerazumijevanje složene i nerazriješene situacije u Bosni i Hercegovini. Ratna prošlost nije još ona daleka, a i ne može biti kada toliko upitnika stoji oko zaključka samoga rata. Također ne može biti daleka prošlost jer mnoge obitelji (sa sve tri strane) žive s trajnim gubicima, bilo da se radi o gubitku svojih najmilijih ili gubitku doma.

Spomenici svih zaraćenih strana oko sebe stvaraju jednu tmurni i melankoličnu atmosferu jer osim što odaju počast onima koji su pali, oni pozivaju živuće da nadoknade njihov gubitak. Napasti spomenik znači napasti samu srž jedne zajednice, i to je ono što se dovoljno ne problematizira.
Naravno, Damac nije imao takav motiv na Humu, niti on vjerojatno gleda to tako. Za njega križ na Humu nema tu težinu kakvu ima Hrvatima u Mostaru, pogotovo onima koji su preživjeli ratne godine u njemu.

Čak i monumentalnost križa koji je na gradskom vidikovcu očito nije predstavljala nikakvu težinu i to nas sve dovodi do sljedeća uvida. Dosta ljudi s izvana, ali i ovdje, ne razumije situaciju u Bosni i Hercegovini. Iako je sama Bosna i Hercegovina daleko od ikakve tradicionalne predmoderne zajednice, među njezinim narodima i dalje vlada jasan kolektivni duh koji jasno prepoznaje svoje svetinje i tabue. Individualizam Zapada još nije u tolikoj mjeri pustio korijene, niti će to moći u skorije vrijeme jer ratne rane i nacionalno pitanje dira duboko u svakog pojedinca. 

U konačnici, ovdje se radi i o generalnom principu spomenika i onoga što predstavlja. Suvremena umjetnost često je zagledana isključivo u sebe. Dok nikoga direktno ne dira, sve je u redu, što često znači da se neki obziri uopće ne uzimaju u obzir. Ta bezobzirnost bila je jedina prava greška umjetnika Damca, i možemo se jedino nadati da je neće ponavljati, pogotovo u ovako užarenom kontekstu.

Izvlačenje debljih krajeva

Kada su u pitanju nacionalni vandalizmi, ali i nacionalni izgredi općenito, Hrvati skoro uvijek izvuku najdeblji kraj. Oni u ovoj državi izvlače najdeblji kraj na svim mogućim razinama. Fenomen poput Željka Komšića kapitalni je primjer toga. Neosporiva je činjenica kako Hrvati predstavljaju ometajući faktor i trajni trn kod ostalih naroda, posebice kod Bošnjaka od kojih najviše izgreda i poteklo. Političke manipulacije i trajno zastrašivanje bili su alati kojima se pitanje Hrvata pokušalo riješiti. Njima se pristupalo s uvjerenjem kako se to pitanje može bezbolno riješiti logikom sve lošije demografije, ali ta je logika uskoro pala u vodu kada su je na svojoj koži doživjeli oni koji su je primjenjivali. Zastrašivanje i manipulaciju pratila je uporna medijska i historiografska propaganda koja je pokušavala praktički kriminalizirati hrvatsku naciju i nacionalizam, te njegove institucije (koje su tijekom rata očuvale i udarile temelj Bosni i Hercegovini) izjednačiti s UZP-om. Drugim riječima, najuspješniji i najorganiziraniji branitelji Bosne i Hercegovine označeni su kao njezini agresori. Čak i na tom frontu pojavljuje se protureakcija, i s njom se otvaraju brojna nova pitanja.

U ovom minulom tjednu obilježili smo i 30. godišnjicu potpisivanja Splitske deklaracije, prema kojoj je 1995. godine pojačana suradnja između HV-a i ujedinjenih snaga HVO-a i ABiH. Prof. dr. Ivica Šarac je svoj osvrt povodom obljetnice zaključio sljedećim riječima: Umjesto zaključka, jedan (post)ratni paradoks: kako objasniti to da jedna strana počinje nazivati drugu agresorom i to nakon što je od nje zatražila (i dobila) pomoć u obrani od agresije treće strane!?

Kako sam već u ranijem tekstu pisao, Bosna i Hercegovina sastoji se od naroda koji žive u zasebnim i međusobno oprečnim narativima. Bošnjačka strana iznova je pokušavala nametnuti svoj narativ nauštrb hrvatskom, i ne samo da nije dosad do kraja uspjela, nego je uspjela stvoriti opasnu protureakciju. Propagandna mašinerija može tek toliko protiv uporne i ozbiljne historiografije, i čim se pojavi protivnik koji na svojoj strani ima objektivna uporišta mogu se dogoditi dvije stvari: ili će se propagandni narativ napustiti, ili će se napeta oprečnost eskalirati. Ovo drugo čini se izglednije.

Koliko još strpljenja?

Kako sam već napomenuo, na ekonomskom, društvenom i političkom planu Hrvati najviše trpe u Bosni i Hercegovini, i ovo je izraz činjenica na terenu, a ne uzimanje identiteta žrtve. Ne pomaže ni činjenica što su Hrvati međusobno podijeljeni zbog sebičnih interesa onih koji bi ih politički trebali predstavljati, a ne dodatno srozavati, ali usprkos pucnjevima s izvana, ali i pucnjevima u vlastitu nogu, Hrvati čak i desetkovani opstaju, te se za razliku od ostalih naroda imaju više optimizma na demografskom, pa čak i ekonomskom planu.

U trenutcima kada svima padaju maske, i kada namjere sviju postaju evidentne, pitanje je vremena kada će reakcija uslijediti. Stalne prozivke, linčevi, stigmatizacije, majorizacije i poniženja mogu se tek toliko trpjeti, a to trpljenje stvara radikalizam i bijes koji će se kada ispliva teško moći obuzdati. Možemo se samo nadati da do toga neće doći, ali da bi naša nada bila realna, trajni piromani međunacionalnih tenzija moraju postati svjesni požara kojeg mogu uzrokovati, jer čim bukne – teško će se zaustaviti. Posebice po ovakvoj vrućini!

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Ostale kolumne autora Ivana Prskala čitajte OVDJE.