JE L' SE ONO KAŽE IRAN ILI IRAK? – Nekoliko natuknica o novom bliskoistočnom sukobu

Nadam se da su čitatelji razumjeli ironični smisao ovoga naslova. Odabrani naslov na određen način objašnjava naš odnos prema najnovijem sukobu na Bliskom Istoku. To je odnos prije svega obilježen neznanjem. Naravno, neznanje u ovom kontekstu nije pejorativna kategorija.

Od postupne eskalacije situacije krajem godine svjedočimo medijskom i informacijskom ratovanju koje je zamutilo našu percepciju onoga što se na Bliskom Istoku događa. Tako su osobe koje doista ne znaju razlikovati Irak od Irana na istoj ravni kao one koje formiraju mišljenje o sukobu tek na osnovu vijesti koje dobivaju.

Sa sigurnošću se trenutačno može reći jedino to da se radi o složenom geopolitičkom sukobu čije ćemo implikacije jasno prepoznati tek kada se situacija raščisti i vidimo radi li se o kratkotrajnom raketiranju ili dugotrajnom ratu. Nezahvalno je praviti prognoze, tako da se neću upuštati u to, no svakako bih volio podijeliti nekoliko uvida do kojih sam došao čitajući analize o ovom ratu.

Valja nam o tome promišljati, jer kako stvari stoje ovaj rat podsjeća na rusku agresiju na Ukrajinu i početak rata u Gazi. To znači da se pred našim očima odvija sukob koji bi mogao izmijeniti našu društvenu i geopolitičku paradigmu.

O razlozima napada na Iran i njihovim implikacijama

Želimo li razumjeti razloge za napad, moramo se odmaknuti od izjava koje dolaze od Donalda Trumpa ili članova njegove administracije. Te su izjave često kontradiktorne i umjesto da razjasne situaciju, dodatno je zamagljuju kompromitirajući njezine ključne aktere.

Zineb Riboua i Political Economist, pišući na svojim Substack blogovima, nude zanimljive analize sukoba koje promatraju kroz prizmu imperijalnog nadmetanja između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Njihova temeljna teza glasi da je Iran napadnut s ciljem slabljenja kineske moći u regiji, ali i njezine proizvodne moći općenito.

Valja imati na umu kako je Iran važan ekonomski i geopolitički partner Kini. Osim što po povoljnim cijenama dobiva naftu, Kina u Iran izvozi i proizvode te tehnologiju, čime dodatno učvršćuje međusobnu povezanost. Ako bi SAD, uz pomoć Izraela, uspio srušiti postojeći režim, Kina bi izgubila najvažnijeg partnera na Bliskom Istoku i time mogućnost projekcije moći na taj dio svijeta.

Prema Riboui, rušenjem Irana SAD bi se mogao fokusirati na Pacifik i tako zakočiti kineski uspon prema položaju regionalnog hegemona. Fokusirajući se dalje na Bliski istok, Political Economist tvrdi kako bi se rušenjem Irana stvorio prostor za stabilizaciju regije, a time i za dugoročno udaljavanje SAD-a od Izraela, koji je dotad služio kao imperijalni alat za kroćenje bliskoistočnih diktatura.

Ovo su razmatranja koja valja imati na umu, ali ih treba uzeti sa zrnom soli. U trenutku pisanja ovog teksta sukob i dalje traje, a pitanje je u kojoj će mjeri SAD uspjeti primiriti situaciju.

Kako komentator Firas Modad primjećuje, SAD se pokazao kao nepouzdan pregovarač koji mirovne i bilateralne pregovore može koristiti kao krinku za pripremu vojne akcije. U svjetlu toga valja tumačiti i iransko raketiranje. Napadajući ključne infrastrukturne i energetske točke, Iran nastoji destabilizirati svjetsku i lokalnu ekonomiju te prisiliti SAD na bezuvjetni prekid sukoba.

Iran je spreman na dugotrajan sukob i vrlo je moguće da će SAD otkriti kako je podcijenio iranske vojne kapacitete. Također će se uskoro pokazati koliko su istiniti navodi o sveopćem nezadovoljstvu postojećim režimom i želji za promjenom.

Koliko god Iranci bili nezadovoljni teokratskom elitom, treba imati na umu da je ta elita došla na vlast upravo na račun zapadnjačkog izrabljivanja i vlasti koja je udovoljavala prohtjevima Zapada. Raketiranje Irana i ubijanje njihova vodstva tako prerasta u nacionalnu krizu koja potencijalno može ujediniti stanovništvo protiv agresora, što je u skladu s iranskom, odnosno perzijskom poviješću i kulturom.

Vrijeme će pokazati koliko je ovaj napad bio promišljen. Već se sada postavljaju pitanja zašto je uopće došlo do napada i jesu li postojale druge mogućnosti kojima bi se Iran vratio u zapadne okvire. Vrlo je moguće da ćemo kasnije ovaj potez ocijeniti kao brzoplet koji bi dodatno mogao narušiti Trumpov ugled u svjetskoj politici.

Tu dolazimo i do pitanja Izraela, osobito nakon Rubiovih komentara da je napad izveden zbog procjene da je Izrael ionako planirao napasti Iran. Doista se moramo zapitati kako je moguće da SAD ne može urazumiti i dovesti u red svog najvažnijeg saveznika, kao što je to činio s mnogim drugima.

U svjetlu novoobjavljenih Epsteinovih dokumenata, kao i općenitog razotkrivanja nesrazmjernog utjecaja izraelskih lobističkih grupa, postavlja se pitanje tko je zapravo odobrio ovaj napad. Za takvo pitanje nije potrebno posezati za teorijama zavjere, osobito nakon svega što se do sada dogodilo.

Ne želim ponuditi jednoznačan odgovor jer mislim da on ne postoji. U ovom su se ratu ukrstile brojne silnice i pitanje je kada će ih biti moguće razmrsiti, a još je veće pitanje kakve će posljedice iz toga proizaći.

Neki ovaj rat čitaju kao još jedan pokazatelj slabljenja SAD-a kao imperija, dok drugi uvjerljivo argumentiraju da SAD zapravo učvršćuje svoj hegemonski položaj i ovakvim potezima pokazuje kakvu moć posjeduje.

U svakom slučaju jasno je da ovo više nije jednostavni svijet devedesetih. Daleko smo od značajnog opadanja američke moći, ali to ne znači da ozbiljni izazovi ne stoje pred američkim imperijem. Rasplet ovog rata pokazat će u kakvoj se geopolitičkoj paradigmi nalazimo.

Ima li BiH u svemu ovome?

Bosna i Hercegovina je u kontekstu ovih geopolitičkih previranja prilično nebitna. Ona ne predstavlja značajnu zonu ekonomskih i geopolitičkih interesa, barem ne na način na koji to predstavlja Iran.

Ipak, vrijedi zastati i razmisliti o položaju BiH. Prošli tjedan obilježili smo Dan neovisnosti BiH i već na takvoj banalnosti vidjela se duboka podijeljenost društva. Nekima je to bio povod za proslavu i afirmaciju „tisućljetnog identiteta BiH“, dok je drugima predstavljao dan žalosti.

Istodobno živimo u političkoj realnosti u kojoj Milorad Dodik, osuđen na šest godina zabrane političkog djelovanja, i dalje diktira politiku SNSD-a i pregovara sa svjetskim političarima kao legitiman politički akter.

Živimo i u političkoj stvarnosti koja je izvana određena tabloidnim spinovima, a iza kulisa prešutnim dogovorima koji održavaju težak status quo. Zdravorazumski gledano, djelujemo kao profinjenija verzija diktatora i kabadahija koji vode politiku u nekim zemljama Trećeg svijeta.

Jedini razlog zašto nismo njihova potpuna preslika jest činjenica da živimo duboko u središtu prvog svijeta i prisiljeni smo igrati ulogu uglađene demokracije.

Takva politička stvarnost znači da naše političke elite ne djeluju prema jasnim principima te su kao takve savršene marionete za svjetske velesile. Dodamo li tome međusobni antagonizam, dobivamo Bosnu i Hercegovinu koja bi u ključnom trenutku mogla popucati po svojim šavovima zbog tuđih interesa.

Ako je suditi prema povijesnom iskustvu, takav scenarij bio bi krvav i razoran.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.