Dijaspora,gospodarstvo,mladež i DOMOVINA

Vidi originalni članak

Čuli smo kako je zbog eko­nom­ske krize zem­lju pos­ljed­nje tri godine napus­tilo više od 70 tisuća ljudi, uglav­nom mla­dih. Samo tije­kom prošle godine ise­lilo se gotovo 13.000 ljudi i to uglav­nom iz razvi­je­ni­jih dije­lova Hrvat­ske. Svaki treći Hrvat s diplo­mom u ruci, očito će svoje zna­nje i talente pok­lo­niti nekoj dru­goj državi, jer ih ovdje ne tre­bamo. Hrvat­ska je druga u Europi (odmah nakon Španjol­ske) po stopi neza­pos­le­nosti mla­dih. Istra­ži­va­nja poka­zuju kako u ovom tre­nutku gotovo 80% mla­dih želi napus­titi Hrvat­sku, jer ovdje vla­daju bes­per­s­pek­tiv­nost, „cije­đe­nje" sve siro­maš­ni­jeg naroda te sve­opće nes­na­la­že­nje onih koji su izbore dobili obe­ća­njima da će nam biti bolje. Face­book stra­nica "Mladi napus­timo Hrvat­sku" u samo dva mje­seca oku­pila je čak 50.000 podu­pi­ra­te­lja. Uspo­redbe radi Face­book stra­nici Vlade za to je svo­je­dobno tre­balo punih godinu dana, uz sve novo­za­pos­lene struč­njake za druš­tvene mreže. Svi ovi podaci su toliko šokantni da su zasje­nili bilo kakve priče o onoj sta­roj hrvat­skoj dijas­pori, koja je prva dva deset­ljeća bila prvo­raz­redna druš­tvena tema.
Deve­de­se­tih godina, u zanosu stva­ra­nja hrvat­ske države sigurno nismo mogli ni sanjati da će Hrvati opet biti pri­mo­rani na emi­gra­ciju. Govo­rilo se tada o povratku sto­tina tisuća hrvat­skih ise­lje­nika od Novog Zelanda do Ognjene zem­lje, mili­ju­nima dolara novih ula­ga­nja i sve­hr­vat­skom zajed­niš­tvu. Funk­ci­oni­ralo je tada Minis­tar­stvo povratka i use­lje­niš­tva, a u Hrvat­skome saboru je sje­dilo čak dva­na­est zas­tup­nika dijas­pore. Nakon 2000. na vidjelo su počele izla­ziti činje­nice o „veli­koj pljački" ise­lje­nič­kog novca, koji je pri­kup­ljan za obranu i izgrad­nju domo­vine a neri­jetko je zavr­ša­vao u pri­vat­nim dže­po­vima. Ali i dijas­pora se našla na zlu glasu. Brzo su zabo­rav­ljene tisuće obič­nih ljudi na svim meri­di­ja­nima i para­le­lama, koji su podi­zali i ban­kovne kre­dite kako bi pomo­gli svo­joj Hrvat­skoj, inte­lek­tu­alci i pos­lovni ljudi koji su lobi­rali za među­na­rodno priz­na­nje Hrvat­ske, šleperi huma­ni­tarne pomoći i pro­šver­ca­nog oružja... U fokusu se našlo tek neko­liko poje­di­naca, neo­bič­nih biogra­fija i punih dže­pova, koji su tre­bali valjda pos­lu­žiti kao model te dijas­pore „koja je isko­ris­tila Hrvat­sku". A među ise­lje­niš­tvom smo sve više slu­šali kako to nije Hrvat­ska koju su sanjali i za koju su se borili. Dio povrat­nika iz dijas­pore se nije mogao snaći u našem kapi­ta­lis­tič­kom sus­tavu sa soci­ja­lis­tič­kim men­ta­li­te­tom pa se opet vra­tio u tuđinu. A onda je na par­la­men­tar­nim izbo­rima 2007. nekako u prvi plan ispli­valo gla­so­va­nja dijas­pore na doma­ćim izbo­rima, kao kru­ci­ja­lan hrvat­ski pro­blem, jer tobože kako ljudi koji ovdje ne pla­ćaju porez mogu nam birati sabor­ske zas­tup­nike i vladu. Na toj plat­formi SDP nije uspio dobiti izbore, ali se izbo­rio za sma­nje­nje zas­tup­nika iz tzv. dijas­pore na tri. Iz današ­nje per­s­pek­tive ta je brojka pot­puno ire­le­vantna jer niti su to bili pravi zas­tup­nici dijas­pore, niti su mogli utje­cati na nekakvo pre­gla­sa­va­nje u Saboru, niti smo čuli nji­hov glas kad je tre­balo bra­niti inte­rese Hrvata izvan Hrvat­ske.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, nega­ti­van tret­man naših ise­lje­nika ostao je očito nepro­mi­je­njen ako je suditi po proš­lo­go­diš­njoj izjavi našeg pre­mi­jera Mila­no­vića u Saboru, kad je oči­tao buk­vicu zas­tup­niku Sti­eru (rođe­nom u Argen­tini) kako on ovdje nije rođen pa ne može ni razu­mjeti Hrvat­sku. Jasno, nije Mila­no­vić jedini koji ne razu­mije dijas­poru. Dapače, kao plus mu treba uzeti osni­va­nje Držav­nog ureda za Hrvate izvan domo­vine. I Sana­der, koji je živio u dijas­pori, samo je načelno pro­mo­vi­rao surad­nju domo­vin­ske i ise­ljene Hrvat­ske te povra­tak u domo­vinu. Niz naših poli­ti­čara, nakon Tuđ­mana nije baš razu­mio, niti poku­šao isko­ris­titi poten­ci­jal naših Hrvata i nji­ho­vih poto­maka u svi­jetu. Svi znamo kako je Hrvat­ska izra­zito ise­lje­nička zem­lja. Ali se za raz­liku od Irske, Izra­ela ili Polj­ske to baš u Hrvat­skoj i ne vidi. Diljem svi­jeta živi oko četiri mili­juna Hrvata i nji­ho­vih poto­maka. I nisu sve to gas­tar­baj­teri ili fizički rad­nici koji su zabo­ra­vili mater­nji a nikada nisu dobro naučili jezik zem­lje pri­ma­te­ljice, kako se često insi­nu­ira. A niti su sve sami des­ni­čari, koji pje­vaju usta­ške pje­sme... Među njima su i ame­rički kon­gre­smeni, i čile­an­ski pro­fe­sori, biskupi i knji­žev­nici, argen­tin­ski vele­po­sjed­nici, bri­tan­ski pos­lovni ljudi, aus­tral­ski ban­kari... Posebna su vri­jed­nost druga i treća gene­ra­cija naših ise­lje­nika, jer poz­naju obje domo­vine i men­ta­li­tete, savr­šeno govore jezike, školo­vani su na pres­tiž­nim stra­nim sve­uči­li­štima, umre­ženi su s tamoš­njim eli­tama i pri­tom im je stalo do Hrvat­ske... Koliko je tak­vih pro­fe­si­ona­laca i domo­ljuba dobilo pri­liku zas­tu­pati Hrvat­sku pri­mje­rice kao vele­pos­la­nici ili kon­zuli? Koliko je tak­vih struč­njaka danas uklju­čeno u gos­po­dar­ski opo­ra­vak zem­lje? Koliko smo naših pos­lov­nih ljudi pri­vukli da ulažu u domo­vinu? Mi oče­ku­jemo inves­ti­cije nez­na­nih ula­gača, dok se nimalo ne tru­dimo oko naših ljudi koji godi­nama inves­ti­raju mili­jarde diljem svi­jeta, a pri­tom na Hrvat­sku neće gle­dati samo kao na mjesto za oplod­nju svog kapi­tala.
Kako će se umi­rov­lje­nici, koji su cije­log života mučili po svi­jetu kako bi osi­gu­rali pris­tojnu sta­rost vra­titi u Hrvat­sku i ovdje potro­šiti ušte­đe­vinu, kad pri­mje­rice naša država povrat­niku sa švicar­skom miro­vi­nom u iznosu od 9.000 kuna uzima čak 40%! Mi se hva­limo turiz­mom kao naj­u­nos­ni­jom gos­po­dar­skom gra­nom. A znamo li što je nakon turizma, drugi naj­veći izvor pri­hoda naših gra­đana? Upravo novci koji stižu od nji­hove rod­bine iz dijas­pore. Prošle godine naši su ise­lje­nici u Hrvat­sku pos­lali više od dvije i pol mili­jarde dolara. Hrvat­ski svjet­ski kon­gres u Nje­mač­koj lje­tos je napra­vio ana­lizu koja poka­zuje kako je naše ise­lje­niš­tvo tije­kom prvih dva­de­set godina hrvat­ske samos­tal­nosti u Hrvat­sku upu­tilo oko sto mili­jardi eura. To je otpri­like gotovo šest godiš­njih pro­ra­čuna. I sad mi recite koja nor­malna država ne bi isko­ris­tila takav poten­ci­jal!? Ili ih barem pitala za savjet! Izra­elci, Irci i Poljaci su davno shva­tili kako je ise­lje­niš­tvo demo­graf­ski, finan­cij­ski, ula­gački i lobis­tički poten­ci­jal. Susjedne nam države imaju minis­tar­stva zadu­žena za odnose s dijas­po­rom... A mi činimo sve kako bi naše ise­lje­nike uda­ljili što dalje od domo­vine.

Ako žurno ne pro­mi­je­nimo taj odnos (pri čemu nije dovoljno samo osni­va­nje ili odr­ža­va­nje na životu poje­di­nih ins­ti­tu­cija) i one mlade s početka priče, koji su kre­nuli put Kanade ili Aus­tra­lije, zauvi­jek ćemo izgubiti.

cro-express.com

Vezani članci