Zašto je u BiH tako teško dočekati pravdu nakon velikih tragedija?

Nakon svake velike tragedije u Bosni i Hercegovini ponavlja se gotovo identičan obrazac: snažan javni šok, burna negodovanja, poneki prosvjed, pozivanje na odgovornost, obećanja vlasti, a kada se situacija smiri, bilo prisilno ili mirnim putem, započinje dugotrajno razvlačenje postupka, najčešće bez jasnog epiloga, pišu Nezavisne.

Ovako oni koji prate društvena i socijalna zbivanja u BiH opisuju svaki pokušaj borbe za temeljna ljudska prava, prije svega pravo na život. Na pitanje zašto je u BiH toliko teško dočekati pravdu, odgovaraju da institucije, osobito pravosuđe, nisu neovisne.

Izbjegavanje odgovornosti

Tragedija u Sarajevu, kada je tramvaj iskočio iz tračnica te usmrtio mladića Erdoana Morankića, a teže ozlijedio nekoliko osoba, izvela je Sarajlije na ulice.

Riječ „pravda“ ponovno odjekuje Bosnom i Hercegovinom, a ono što su građani dosad dočekali tek su poneke ostavke, uz poruke „nismo mi krivi“. No suština nije podnijeti ostavku kada se problem pojavi, nego spriječiti da do njega uopće dođe.

„Jedan veliki problem u našem društvu od rata do danas jest izbjegavanje odgovornosti, ali i činjenica da je cijelo društvo naučilo da odgovornost ne postoji. I danas vidite da nitko nije odgovoran, nitko nije kriv“, neke su od poruka građana Sarajeva.

A hoće li ih čuti oni koji to trebaju čuti, pitanje je na koje u nebrojeno puta do sada nije dan konkretan odgovor u BiH.

Brojne tragedije

Atentat u kojem je 6. studenoga 2007. godine ubijen Milan Vukelić u Banjoj Luci, ubojstvo Davida Dragičevića u Banjoj Luci, smrt Dženana Memića u Sarajevu nakon premlaćivanja, požar u Domu umirovljenika u Tuzli u kojem je stradalo 12 osoba, tragedija u Donjoj Jablanici u kojoj je uslijed poplava i klizišta povezanih s kamenolomom poginulo 19 osoba, atentat na Željka Kopanju, tadašnjeg glavnog urednika i vlasnika „Nezavisnih novina“, u kojem je zadobio teške tjelesne ozljede i izgubio obje noge.

Hoće li se u potragu za istinom i pravdom za stradale i žrtve u navedenim slučajevima, koji nikada nisu adekvatno riješeni, pridružiti i slučaj „Tramvaj smrti“ iz Sarajeva?

„Mislim da se nešto može promijeniti i nadam se da hoće, kako danas tako i u narednim danima. Sigurnost i povjerenje su definitivno potreseni i, nažalost, ovo nije prvi slučaj koji se dogodio greškom sustava, ali mi biramo vlast pa se nadamo da će se i sada nešto moći promijeniti“, rekla je optimistično jedna od sudionica prosvjeda u Sarajevu.

Teško dočekati pravdu u BiH

Međutim, poznavatelji prilika strahuju da će stavovi Sarajlija ostati tek javno izgovorena riječ koja će, kao i u većini slučajeva do sada, nestati u zraku.

Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava, poručuje da je u BiH teško dočekati pravdu zato što institucije nisu neovisne.

„Pravda u Bosni i Hercegovini neće biti dostižna dok god politička moć stoji iznad zakona. Policija, tužiteljstva, sudovi i sigurnosne agencije formalno postoje kao stupovi pravne države, ali u praksi funkcioniraju pod utjecajem političkih moćnika. Politički lideri koji imaju presudan utjecaj na imenovanja, karijere i resurse institucija zloupotrebljavaju svoju moć, gradeći sustav osobnih interesa, a ne vladavine prava. Zbog toga se nakon svake velike tragedije ponavlja sličan obrazac. Takav ishod nije rezultat slučajnosti ili neučinkovitosti, nego sustava u kojem su nedodirljivi politički moćnici iznad zakona i institucija“, kaže on.

Todorović u fokus ponovno vraća činjenicu da je partitokracija u BiH dovela do toga da se na ključnim mjestima po pravilu nalaze nesposobni, ali, kako kaže, beskrajno lojalni kadrovi, što za posljedicu ima kombinaciju korupcije, nekompetentnosti, poslušnosti, straha i izostanka osobne odgovornosti.

Društvo se mobilizira tek nakon tragedije

Kao dodatni problem navodi i to što je javni prostor u BiH godinama opterećen međuetničkim podjelama i sukobima, dok su solidarnost i javni interes potisnuti.

„Društvo u BiH mobilizira se kada tragedija postane vidljiva i osobna, ali pritisak rijetko traje dovoljno dugo da natjera sustav na stvarne promjene. Vlast često računa upravo na zamor, strah i osjećaj beznađa među građanima. Zato danas imamo zatvoren krug, politički kontrolirane institucije koje štite vlast, sustavnu korupciju koja blokira odgovornost i društvo iscrpljeno stalnim krizama. U takvim okolnostima prosvjedi su razumljiv izraz očaja, ali bez stvarne neovisnosti institucija rijetko dovode do pravde“, poručuje Todorović za „Nezavisne“.

Sociolog Vladimir Vasić kaže da je izlazak građana na ulice u Sarajevu, prije svega mladih, dokaz da su odlučni i spremni iznijeti probleme ovog društva na svojim leđima.

„Poslali su, po mom mišljenju, čak i šutnjom poruku da ne žele otići odavde, ali isto tako ne žele društvo u kojem vlada strah. Ambijent straha jedan je od najvećih problema u našoj zajednici. Ljudi se možda boje izaći na prosvjed da ih netko ne bi etiketirao da su nečiji, da su protiv nekoga. Mi smo građani ove države, borimo se za prava i sigurnost. Naravno da se neke stvari ne mogu tehnički spriječiti, poput nekih prometnih nesreća, ali možemo poslati poruku da društvu u BiH treba više odgovornosti. Bez toga ne možemo ništa“, rekao je Vasić za „Nezavisne novine“.