Prošli vikend obilježili smo godinu dana od bujica i poplava što su pogodile Sjevernu Hercegovinu i Srednju Bosnu. Osvrti na same događaje već su ispisani i već su nestali u vrtlogu novih vijesti. Spominjem se ove obljetnice jer se naše političke elite nisu spomenule obljetnice kako spada.
Incident praznih stolica na komemoraciji u Jablanici paradigmatski je primjer toga. Nije više pitanje kako je takvo što moguće, nego kako je takvo što dopušteno. Gdje je grižnja savjesti i gdje je pravda koja se traži?
Na prirodne katastrofe čovjek ne može računati. One su uvijek onaj nepredvidivi element prirode koji nas može proizvoljno bilo kad pogoditi. Usprkos tome, neke se stvari daju spriječiti. Bolje rečeno, određene katastrofe se neće dogoditi ako im mi ne pružimo priliku za to.
Tako je odron koji je devastirao Jablanicu bio dobrim dijelom uzrokovan sumnjivo napravljenim kamenolomom. On je izgrađen usprkos svakoj nepogodnosti za izgradnju i svakoj nelegalnosti koja bi odmah u početku trebala sasjeći taj pothvat, uništivši pritom kuće te uzevši nevine živote. Ne treba napominjati kako se istraga nije nigdje maknula, a sama obnova i naknada štete teče puževim tempom.
Žrtve svega ovoga kratko su spomenute i uskoro su nestale iz našeg ciklusa vijesti, a vlasnici, poduzetnici i politički podupiratelji sumnjivog kamenoloma jedva da su spomenuti. Politička elita nije se previše osvrtala na situaciju, niti je ponudila brza i konkretna rješenja za dalje. Što bi se reklo – ostaje sve po starom, ali ne ostaje tako ljudima kojima su kuća i obitelj odneseni u propast.
Sa strašnim iskustvom Donje Jablanice i ostalih pogođenih mjesta, sumnjivi projekti i sumnjive gradnje i dalje se događaju. Na ovom portalu mogli ste čitati o sumnjivim plantažama solarnih panela koje kvare vidokrug mostarskih planina, kao i tlo i šume gdje su postavljene. Mogli ste čitati i o profitabilnim (ali za koga) hidroelektranama koje bi uništile ekološki sustav mjesta gdje bi se izgradile. O divljoj gradnji i stambenim zgradama koje niču kao gljive poslije kiše ne treba trošiti riječi.
Ovo su prije svega izrazi bahatosti i samovolje. Prirodno je da moćnici iznova testiraju prave granice svoje moći. Prirodno je da oni te granice pomiču. Trebalo bi biti prirodno i da razmišljaju o onima koji su pod utjecajem njihove moći. No ono što je svakako neprirodno jest činjenica da ne postoji nikakav otpor bahatosti i samovolji koja grabi za sebe nauštrb drugih – i ne samo da grabi, nego se društveno i politički razračunava s onima koji bi se suprotstavili.
Tako je svako djelo ovih divljih moćnika izraz krajnje beskrupuloznosti i samointeresa. U njima provincijalizam našeg podneblja poprima još veći patološki oblik, jer svoj vidokrug interesa poistovjećuju sa samom stvarnošću. Tko ih može kriviti, kada je iz dana u dan sve manje kočnica za takvo ponašanje?
Povijesno iskustvo i godine konstantnih političkih razočaranja uvjetovali su našu apatiju po pitanju političkih i društvenih tema. Svaki otpor često propadne zbog međusobnih trzavica i nesuglasica, a politička elita vezana je međusobnim interesima i prljavštinama kojima se mogu međusobno ucjenjivati. Tromost sustava i njegove stalne opstrukcije guše svaki konkretni pokušaj promjene, što umara volju i žar svih onih koji žele kvalitetnije i pravednije društvo.
Zbog svega ovoga apatija je osnovni društveni impuls naše zemlje, no i ta apatija počinje izlaziti izvan okvira razumijevanja. Može se razumjeti poneka nestašnost političara. Možemo čak ravnodušno pratiti kako se iznova događaju pronevjere i punjenja vlastitog džepa, ali negdje se mora granica povući. Uništena mjesta i izgubljeni životi moraju biti ta granica razumijevanja.
Ne radi se tu više o rubnim oštećenjima ili običnom udaru na novčanike, nego o konkretnim ljudskim sudbinama koje ne znače ništa ovim bahatim moćnicima. Nastavi li se apatija, ona će biti indikator ili našeg rđavog moralnog karaktera ili dubine zla i ukorijenjenosti sustava koji primarno radi protiv nas. U svakom slučaju, naše je da se trgnemo i nedopustivo prestanemo dopuštati.
Vezani članci