Široki Brijeg u Dar Al-Harbu
Hercegovina.info
Kako se bura oko Dodika stišala, bizarni slučaj Sanina Muse i najavljenog klanjanja u Širokom Brijegu došli su kao novo 'osvježenje' za ovotjedni pregled vijesti.
Ekshibicionizam ovog islamskog radikala možda nas je nakratko zabavio, ali moramo se zapitati kako smo došli do ove točke, te je li ovo samo jedan izoliran slučaj ili se radi o najavi jednog novoga trenda u Bosni i Hercegovini, i to trenda koji će nastaviti drmati već uzdrmanu državu.
Vjerski čin, politička provokacija ili oboje?
Mislim da je prosječnom čitatelju ovoga portala sasvim jasna provokacija koju bi predstavljalo klanjanje u Širokom Brijegu, gradu s apsolutnom hrvatskom i katoličkom većinom koje slovi kao značajno marijansko svetište.
Takav čin bio bi jednak proslavi svete mise u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu za vrijeme Kurban-bajrama. Kršćanima ne bi to uopće palo na pamet jer prije svega nije prikladno mjesto za to, a u konačnici nije prikladna ni namjera. Čak i da se radi o određenom evangelizacijskom ili ekumenskom koraku, kršćanstvo je svjesno mjesta u kojemu može djelovati i svjestan je svih metoda kojima može postići željeni cilj. Nijedna od tih metoda nije nasilno podrivanje većinske sredine.
Pokušaj Sanina Muse jednostavno moramo čitati drukčije, jer iako se njegov stav s kršćanskog gledišta ne može opravdati, ali s njegovog islamskog gledišta već može, barem iz onog selefijskog iz kojeg potječe. Selefijska struja sunitskog islama (ili salafizam kako je još može naći) poziva na svojevrsni povratak korijenima i osnovama islama.
Razdoblje kalifa gajilo je političku teologiju koja je dijelila svijet na sferu 'Dar al-Islama' (arap. 'Dom Islama') i sferu Dal al-Harba (arap. 'Dom rata'). Muslimani su dobili od Allaha zadak da donesu pravdu svijetu i podlože ga njegovim zakonima, drugim riječima da krenu u Dar al-Harb i u njemu uspostave Dar al-Islam. Dok su kršćanska društva razvila odnos Crkve prema državi koji ne uključuje njihovu stopljenost, te se prilagodili sekularizmu koji je nakon 18. stoljeća nastupio u Europi, a kasnije u svijetu, islam nikada (barem u svojoj dogmatskoj misli) pravio razliku između vjere i politike.
Dok neka suvremena islamska strujanja rade upravo na tome, na glasu su sve više struje koji se pokušavaju vratiti 'izvornom' islamu u sklopu kojeg bi politička riječ nužno bila i duhovna riječ. Iako i samo kršćanstvo u svojoj naravi pretendira širem oblikovanju društva, islamska politička misao u svojoj suštini je teokratska, i kao takva stvara jasne granice između vjernika i nevjernika.
S tim lećama moramo promatrati Saninov potez, jer proizlazi iz svjetonazora koji se u svojoj srži kosi s kršćanskim, a pogotovo sekularnim poimanjem vjere. Iako je u svojim istupima pokušao pokazati kako se želi boriti samo za jednakopravnost vjera ('osveta' za ženu kojoj nije bilo dozvoljeno klanjanje na javnoj površini, kao i poziv da se pokaže međusobna tolerancija i zajedništvo), salafistički korijeni Saninovih uvjerenja otkrivaju dublje planove.
Stranka 'Vjera. Narod. Država' po Saninovom narodu okuplja vjernike 'koji znaju što je država i narod, te patriotama koji su okrenuti vjeri.' Po Saninu, 'država se ne brani samo u Sarajevu ili Zenici, nego i u Širokom Brijegu i Laktašima'. Maksimalizam njegovih politički htijenja sasvim je jasan, a činjenica da želi uspostaviti poredak koji će ugoditi Allahu, govori nam da nije tek bošnjački nacionalist, nego sejmen Dar al-Islama.
Religija se vraća na velika vrata
Prije nekoliko mjeseci jedna druga javna manifestacija vjere vladala je vijestima, a to je bio križni put Josipa Jelinića. Iako se kao i u Saninovom slučaju radi o javnom iskazivanju vjere u mjestima koja većinski nisu katolička ili čak kršćanska, Josip je imao druge motive. S ciljem pomirenja naroda u Bosni i Hercegovini, Josip je krenuo put cijele države noseći dobru volju, spremnost na razgovor te pouzdanje u Božju providnost i dobru volju ljudi među koje će doći.
Josip je propješačio cijelu BiH s velikim raspelom na leđima, ali tim raspelom nije gazio okolo, nego je pružao ruku svakome tko je bio voljan prihvatiti je. Osim što ovdje imamo primjer kvalitetnog međureligijskog dijaloga te primjer dobronamjernog javnog iskazivanja vjere, također možemo iščitati određene nove vjetrove kod nas koji već dugo vremena pušu u svijetu.
Interes za religiju i duhovnost u zadnjih desetak godina raste iz dana u dan. Suvremeni svijet koji je obećavao blagodat i stabilnost kroz liberalizam i tržišni kapitalizam sve više otkriva svoju ispraznost. Atomiziranost društva, uzrokovana tehnologijom i sve većim novčanim jazom među ljudima, ponukala je brojne u grčevitu potragu za onim što će im dati identitet i smisao.
Zaokruženost i eshatološki pogled religije upravo nudi to. Poznati češki teolog Tomaš Halik napisao je u svojoj knjizi 'Popodne kršćanstva' kako religija nikada nije nestala, nego da je samo mijenjala svoj oblik. Temeljna čežnja za krajnjim smislom postojanja, te u konačnici smislom koji će nadići ono 'u se, na se i poda se', duboko je urezana u svakog pojedinca. Zato se ne bismo trebali čuditi ovakvim javnim manifestacijama religije, jer se ne radi više o privatnim preferencijama koji se mogu strpati u četiri zida vlastitog doma.
U trenutačnoj vjetrometini polarizacije i radikalizacije, brojni traže sidrište u kojoj će se stabilizirati. Zato se ne trebamo čuditi istupu Josipa Jelinića i na prihvaćenost koju je doživio. Križ koji je nosio na leđima nadilazi sva pusta obećanja o ekonomskoj stabilizaciji i 'euroatlantskom putu' Bosne i Hercegovine, jer dolazi iz iskrenijeg i zaokruženijeg mjesta.
Tako i Saninov poziv na klanjanje u Širokom Brijegu nadilazi svaku priču o integritetu Bosne i Hercegovine, jer se ne radi o političkoj jezičnoj igri kojom se zamršuje situacija, nego o spremnosti na konkretnu akciju. Liberalni poredak gubi se u apstrakcijama, te će kao takav uvijek lako propasti pred sustavima koji su građeni na konkretnosti misli i akcije. Koja je konkretnost u tom dobra, a koja loša, rasprava je za drugi put.
Sad je dovoljno reći samo kako je svaka konkretnost bolja od nedorečene apstrakcije, i s tim ključem valja promatrati slučaj Sanina Muse, te druge slične fenomene koji bi se mogli pojaviti. Vjerovali mi u to ili ne, svrstavanje se događa u Bosni i Hercegovini, i valja nam pratiti tko će se gdje svrstati, i što će to svrstavanje u konačnici donijeti.
Nadajmo se da će donijeti ono najbolje, usprkos svim nepogodama koje nam bliska prošlost sugerira.
Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Vezani članci