Sarajevo, to je tvoj grad
Znači li to da je Sarajevo protiv Pape a Banja Luka za!? Nipošto. Sarajevo voli/ ne voli Papu u istoj mjeri kao i Banja Luka. Jedina je razlika što je Sarajevo glavni grad i što svoju nesklonost konstitutivnim narodima (u ovom kontekstu i Papi) teško prikriva. Banja Luka to nije dužna prikrivati, jer ona i nije glavni grad „multietnične Bosne i Hercegovine" nego glavni grad „Jednoetnične Republike Srpske". Zato je svaka pozitivna gesta Banja Luke dobrodošla i obilno pozudravljena, a negativna gesta Sarajeva dočekana na nož. Naravno.
Odnos prema konstitutivnim Hrvatima ova dva grada otkriva mudrost srpske politike u BiH i licemjerstvo bošnjačke politike.
U oba grada bi bilo nezamislivo vidjeti recimo svatove okićene zastavama Herceg Bosne. U Banja Luci vas vjerovatno ne bi institucionalno proganjali, a u Sarajevu ne bi institucionalno zaštitili. Inače, zastavama okićeni svatovi, koliko god stigmatizirani kao malograđanski, jedan su od posljenjih oblika javnog manifestiranja etničke pripadnosti. U glavnom gradu tri konstituivna naroda, svatovi okićeni zastavama ne bi smjeli biti problem. Možda i nisu, ne znamo; nikad nitko poslije ubojstva srpskog svata 1992. se nije usudio okitit svatove u Sarajevu. Možda zato što ubojica nikad nije kažnjen... Osobno sam uvjeren da bi takvi svatovi bili doživljeni kao provokacija, a ne kao vesela povorka.
Sarajevo se često diči brojnim vjerskim objektima „svih konfesija" što je najčešći dokaz multietničnosti. Argumument pada u vodu nakon što se uporede brojevi objekata. Dvije sinagoge, tri srpske crkve, nekoliko katoličkih, samo su kap u moru islamskih. Naravno, omjer je isti već stotinama godina. Ali samo je posljednjih godina omjer vjerskih objkekata vjeran omjer konstitutivnih naroda u Sarajevu.
Sarajevo dakle osim demografske jednoetničnosti, na koju vulgarno ukazuje i premijer Republike Srpske, nema ni psihološku multitetničnost. U Sarajevu je jednostavno neugodno biti Srbin ili Hrvat. Prvo s čim se dotični konrstitutivni narodi suočavaju jeste obveza dokazivanja da Srbi ne žive samo u Srbiji i da Hrvati nisu samo stanovnici Perecije. Već je ovo dovoljno mučno, da bi se normalan čovjek uopće upuštao u rasprave i borio za svoju konstitutivnost. Sarajevo teško prihvaća da Hrvati i Srbi uopće postoje, a ako dogurate do manifestiranja svoje narodnosti vjerovatno ćete fasovati epitet fašiste. Nudim osobni primjer na analizu.
Za omanje provincijske gradove ovo ne bi bio problem; ali za grad koji živi od činjenice da je Glavni, očekivalo bi se bar malo poštovanja prema svojim konstitutivnim podanicima.
Sarajevo nikad nije pokazalo nikakav poseban interes za stanje u Bosni i Hercegovini. Stav da je Sarajevo kuća, a Bosna i Hercegovina okućnica, nešto je s čim se i Bošnjaci nesarajlije teško mire. Najbolji predstavnik ovakvog doživljavanja stanja je Željko Komšić za kojeg bi ipak najpreciznija definicija bila da je on Član Predsjedništva iz Sarajeva. Sarajevo je početak i kraj njegovih zanimanja. Zato je u Sarajevu toliko obožavan. Kada Komšić govori o Bosni i Hercegovni zapravo govori o okućnici koju, eto svojataju i neki drugi komšije. Ali on će njih po prstima...
Iako smo mi u Veliko poskokovom istraživanju pokazali da Sarajevo jeste tolerantan grad, ono je to ipak samo na razini pojedinca- prolaznika. Već na prvoj institucionalnoj razini multetničnost pada. I to ne zbog činjenice da nebošnjaka nema u općinskim, kantonalnim i javnim poduzećima, da ih nema u javnom životu Sarajeva (osim kao ukrasa) i da obilježja moraju doslovno kriti po uredima: Sarajevo nije multiteničko iz razloga što se nikad nije naučilo da je Bosna i Hercegovina zemlja tri konstitutivna naroda! Žalopoljke za građanskom državom „Bosanaca i Hercegovaca" samo su konkretan pokazatelj kako utopijske ( i na kraju krajeva propale) ideje mogu državi osiguravati višedecenijsku dijagnozu umiruće.
Ako Sarajevo ne prihvati svoje konstitutivne narode, onda im ono logično i ne može biti glavni grad. E eto ga Dodik opet u pravu ispade...
poskok.info
Vezani članci