Partizani su prije 85 godina pobili 2.000 muslimana. Većina su bili žene i djeca

U nedjelju, 6. rujna, navršilo se 85 godina od masovnog stradanja muslimana Kulen Vakufa i okolnih mjesta. Povjesničar Dino Dupanović podsjetio je na zločin iz rujna 1941. godine, u kojem je, prema njegovim navodima, ubijeno približno 2000 muslimana, većinom žena i djece.

Dupanović upozorava da se o žrtvama desetljećima gotovo nije javno govorilo, dok su pojedini pripadnici partizanskih postrojbi koje se povezuje sa zločinima dobivali spomenike i javne počasti.

„Ima li nekoga danas u Kulen Vakufu?“, pitanjem je započeo zapis povodom 85. godišnjice stradanja.

Oko 5600 ljudi krenulo prema Bihaću

Stradanje je započelo 6. rujna 1941. godine, kada je nakon napada ustaničkih i partizanskih formacija iz Kulen Vakufa i okolice izbjeglo približno 5600 stanovnika. Nešto više od 3000 uspjelo je stići do Bihaća.

Za oko 2000 ljudi nije bilo spasa. Tijekom sljedećih 48 sati ubijani su civili, većinom žene i djeca. Dio njih stradao je na putu između Kulen Vakufa i Bihaća, dok su drugi bacani u obližnje jame.

Unatoč razmjerima zločina, sjećanje na žrtve u sljedećim je desetljećima gotovo potpuno potisnuto iz javnosti. O njihovu stradanju nije se otvoreno govorilo, nije bilo odgovarajućih komemoracija ni spomenika koji bi podsjećao na ubijene.

Spomenici partizanima, šutnja o civilnim žrtvama

Prva ozbiljnija javna komemoracija žrtvama održana je tek krajem 1990. godine, nakon 49 godina šutnje. Okupila je približno 5000 ljudi i prvi put otvorila pitanje institucionalnog odnosa prema stradanju stanovnika Kulen Vakufa.

Dok se o ubijenim civilima nije govorilo, pripadnicima partizanskih postrojbi podizani su spomenici i organizirane svečanosti.

Spomen-obilježje poginulim partizanskim borcima toga kraja otvoreno je 3. studenoga 1981. godine. Važnu ulogu na svečanosti imao je general i narodni heroj Nikola Karanović, kojega Dupanović, zajedno s Petrom Đilasom, navodi kao jednog od odgovornih za zločine nad stanovništvom Kulen Vakufa i okolice.

Na ceremoniji se govorilo o 147 poginulih partizana, dok se približno 2000 ubijenih kulenvakufskih muslimana gotovo nije spominjalo.

Dupanović podsjetio i na primjer iz Vrtoča

Sličan odnos prema prošlosti Dupanović pronalazi i u Vrtoču. Na otkrivanju novog spomen-obilježja 1989. godine sudjelovao je Nikica Pilipović, partizanski veteran i nekadašnji pripadnik Vrtočke čete.

Prema Dupanovićevim navodima, pripadnici te čete tijekom ljeta 1941. sudjelovali su u ubojstvima muslimana iz Kulen Vakufa te u zločinima nad Hrvatima u Krnjeuši i Vrtoču.

Pilipović je u ranijim zapisima naveo da je kulenvakufska akcija ostala poznata i po „paljenju i pljački, kao i osveti“.

Sredinom 1950-ih Muzej AVNOJ-a i Pounja pokrenuo je opsežnu anketu pod nazivom „Doprinos Pounja u NOB-u“, čiji je cilj bio popisivanje civilnih i vojnih žrtava Pounja. Dupanović tvrdi da je pregledao te popise, nakon čega je poručio: „Jesu li popisane, prosudite sami.“

Žrtvama podignuta tek skromna spomen-ploča

Žrtve Kulen Vakufa dobile su 2004. godine skromnu spomen-ploču. Dupanović upozorava da su komemoracije iz godine u godinu sve slabije posjećene, da mediji uglavnom ne izvještavaju o godišnjici te da na mjesto stradanja dolazi tek nekoliko ljudi.

Među njima su često učenici osnovnih škola koji, prema njegovim riječima, ni sami ne znaju zbog čega su ondje dovedeni.

Posebno problematičnom smatra činjenicu da su u socijalističkoj Jugoslaviji podizani spomenici partizanima i postrojbama čiji su pojedini pripadnici sudjelovali u zločinima nad civilima, dok su ubijeni Bošnjaci Kulen Vakufa desetljećima ostali gotovo nevidljivi u javnom prostoru.

„Lakše je držati slovo drugima nego organizirati vlastiti spomen“, poručio je Dupanović.