Prošlo je dosta vremena od mog prvog teksta u kojem sam se bavio Miloradom Dodikom i neobičnom situacijom koju proizvodi njegovo političko djelovanje. Na jedan bizaran način, alarmantnost situacije kao da je splasnula. Kontroverze su se umnožavale, ali kao da se šira javnost pomirila sa situacijom. To je čovjek koji i dalje „uspješno“ izbjegava uhićenje i sudski proces, njegovi politički neprijatelji i dalje se žale na politički pritisak i progon, a država i dalje stoji na rubu iščekujući što će se dogoditi.
Sve su ovo stvari koje bi inače aktivirale svaki mogući alarm, ali ne i kod nas. Kod nas je politička nestabilnost praktički svakodnevica, ali moramo se zapitati je li ovo nešto što će doći i proći, ili će imati puno većih i dalekosežnijih posljedica.
Volio bih se ukratko osvrnuti na pojavu Donalda Trumpa. Na drugim mjestima se govorilo o njegovim postupcima i možemo u bezbroj analiza promatrati učinke njegove politike, ali ono s čim će se svatko složiti je to kako je Trump razbio poredak kakav je postavljen u svjetskoj politici još od 1990-ih i za koji se očekivalo da će trajati u nedogled, prokazavši sve faktore koji su dugoročno taj poredak činili neodrživim.
Trump se odmakao od profila uglađenog i politički korektnog karijernog političara i birokrata te skinuo rukavice i pokazao što jedan sirovi sin New Yorka može svojim „realnim“ i autentičnim pristupom učiniti. Mnogi će zazirati od Trumpove česte otresitosti, neotesanosti ili surovosti, ali to su glavni pokretači njegove karizme.
Svojom otvorenošću i oslanjanju na populizam Trump je uspio progovoriti širokim masama koje su nezadovoljne elitama koje bi trebale zastupati upravo njihove interese. Trump ne štedi na retorici i postupcima i uvijek je spreman zaprljati rukave te tražiti najradikalnije rješenje kako bi se problem sredio. Drugim riječima, Trump je spreman razmišljati izvan okvira – čak i po cijenu razbijanja istoga.
Uskoro će punih trideset godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma, te je iz godine u godinu jasno kako nitko nije zadovoljan s njim. Sve tri potpisnice zakinute su u prevelikoj mjeri, i bilo je uistinu pitanje vremena kada će netko početi čupati šavove po Daytonu.
Godina Gospodnja 2025. djeluje kao idealna godina za takvo što jer se globalna situacija iz dana u dan do temelja uzdrmava. Međunarodna zajednica jedina je garancija međunacionalne Bosne i Hercegovine, a kako je ona sama u sebi podijeljena (čak djeluje kako će netko i u njoj početi čupati šavove), veliko je pitanje što će biti s Bosnom i Hercegovinom. Bez Međunarodne zajednice, opstanak države ovisit će isključivo o dobroj volji naroda te želji za suradnjom. Kako nam je bliža prošlost iznova pokazala – dobre je volje sve manje, a želja za razlazom sve veća.
Politički gledano, ovo nije nikakav pogodan dar, ali ako bismo naš politički život pretvorili u sitcom, vjerujem da bi Milorad Dodik bio urnebesan lik. Ostavimo po strani ocjenu o njegovom političkom djelovanju, vjerujem kako je svima jasno da je Dodik karizmatična osoba snažnog karaktera.
On je političar koji ne samo da se odmiče od bilo kakve političke korektnosti, nego i od ikakve korektnosti uopće. Odijelo koje nosi tek je to – odijelo, a ispod njega nalazi se „ljudina“, čovjek iz naroda. Ovo možda zvuči ironično ljudima koji su imalo svjesni naše političke situacije, ali je činjenica da njegov neotesanošću začinjeni populizam privlači odane pristaše.
Pojava Trumpa označila je i promjenu političkog ozračja na svjetskoj razini. Populizam kao politička taktika ušla je na velika vrata, jer su trenutačne elite ostale gluhe na zapomaganje običnih ljudi. Slično se događa u Bosni i Hercegovini s Miloradom Dodikom – s tim da kod nas to dobiva jednu jako specifičnu boju.
Populizam Dodika i njemu sličnih svodi se na smještanje lakih povodnika, a generalna obećanja biračkoj bazi paušalno ciljaju na najveće ekonomske potrebe širega stanovništva. Dodik uspješno radi spin po kojem se predstavlja kao spasitelj Srba i BiH, jer progovara ukorijenjenom sentimentu srpskog nezadovoljstva s trenutačnom državom.
Njegova trajna prisutnost u političkom životu ove države daje mu svojevrstan legitimitet po kojem u ovom trenutku otvoreno propituje položaj i smisao Bosne i Hercegovine, donoseći u „mainstream“ ideje o BiH koje bi se prije čak pet godina smatrale šovinističkim i neodrživim. Samopouzdani i siledžijski nastupi Milorada Dodika potvrđuju njegovu moć i prokazuju koliko su naše institucije zapravo nemoćne i nesposobne za konkretno funkcioniranje.
Uistinu živimo u zanimljivim vremenima. Nedavno smo bili na rubu potencijalnog Trećega svjetskog rata kada je iransko-izraelska kriza umalo eskalirala. Sustavi političke moći se prekrojavaju, i teško da će to prekrojavanje zaobići i našu malu BiH.
Dodik je i dalje na vlasti, te usprkos „svim naporima“ naših institucija, on je i dalje praktički nedodirljiv. Njegova zapaljiva te u odnosu na daytonsku sliku neortodoksno viđenje budućnosti BiH nastavit će politički propitivati te potkapati središnje institucije ove države. Pitanje je sada koliko će tko moći reagirati – te u konačnici: je li sada uopće moguće reagirati?
Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.
Vezani članci