U Prijedoru je danas obilježen Dan bijelih traka, godišnjica jednog od najmračnijih datuma novije povijesti Bosne i Hercegovine. Dana 31. svibnja 1992. godine, tadašnje vlasti naredile su da nesrpsko stanovništvo označi svoje kuće bijelim plahtama i nosi bijele trake oko ruke – uvertira u progone, zatvaranja, logore i masovna ubojstva.
Obilježavanje 33. godišnjice započelo je kod Starog grada, na lokaciji gdje su gradske vlasti usmeno dopustile gradnju spomenika 102 ubijene djece Prijedora, no ni nakon deset godina nije izdana službena dozvola. Građani, roditelji, aktivisti i podržavatelji iz drugih dijelova BiH – uključujući bicikliste iz Ključa i šetače iz Travnika – mirno su prodefilirali ulicama Prijedora, noseći bijele trake oko ruke i ruže u rukama.
Na gradskom trgu, predstavnici Udruženja roditelja ubijene djece još su jednom uputili jasan apel:
"Spomenik s imenima ubijene djece nije samo sjećanje. On je opomena. On je minimum dostojanstva."
Portal Hercegovina.info, zajedno s Gerila.info, u svom nagrađivanom dokumentarnom serijalu „Ožiljci“ donosi priče onih koje sustav zaboravlja – roditelja djece ubijene u ratu. Ti ljudi, za razliku od obitelji poginulih vojnika, najčešće nemaju nikakva prava, status, niti javni prostor za svoje patnje.
Fikret Bačić, čija su supruga, sin (12) i kći (6) ubijeni 25. srpnja 1992. u zaseoku Gradina, i dalje ne zna gdje su njihova tijela:
"Možda mi ne mogu reći kvadrat, ali mogu parcelu. Dajte mi 10 duluma, ja ću kopati."
Behram Skalonja iz Konjica ispričao je dan kad je u granatiranju izgubio kćer:
"Stao sam na groblju, digao ruke i rekao: pucaj u mene, ali pusti da sahranim dijete."
Irfan Jusufović izgubio je 11-godišnju kćer Aidu nakon 40 dana borbe liječnika u bolnici:
"Ujutro sam čekao kao i svaki dan. Prijateljica mi je donijela njezine menđušice. Znali su – Aide više nema."
U Konjicu je postavljen spomenik ubijenoj djeci, s 16 uklesanih imena – bez nacionalnih obilježja. U Prijedoru, ni 10 godina nakon predaje potpisa, spomenika još nema. Obitelji još nemaju gdje zapaliti svijeću, položiti cvijet, izgovoriti ime.
Za zločine u Prijedoru doneseno je oko 50 presuda, s ukupno 800 godina zatvorskih kazni, ali mnoge obitelji i dalje čekaju – ne samo pravdu, nego i priznanje. Tijela mnogih ubijenih nikada nisu pronađena. Neki su susjedi znali, drugi šutjeli, većina se danas pravi da ne zna.
"Mi žrtve nismo dobili ni pismo od gradske uprave. Samo tražimo da znamo gdje su naši. Da imamo gdje zapaliti svijeću. Da im dignemo spomenik", poručuje Fikret Bačić.
Povodom Dana bijelih traka oglasila se i Britanska ambasada u Sarajevu, poručivši:
"Odaćemo počast svim žrtvama koje zaslužuju da ih se sjećamo s poštovanjem. Iz ove tragedije moramo izvući lekcije o vrijednosti mira i prihvaćanju različitosti."
Dan bijelih traka nije samo dan sjećanja na Prijedor. On je podsjetnik na šutnju, negiranje i institucionalnu nepravdu koja traje desetljećima. On je simbol svih onih čija su djeca ubijena, a sjećanje na njih – ignorirano.
Dok spomenici šute, priče roditelja govore. Dok trake blijede, ožiljci ostaju.
Vezani članci