FOTO/VIDEO  Nikola iz Čapljine lovac je na munje: 'Ponekad snimim 1.500 fotografija i nijedna ne uspije...'

Dok se većina ljudi pred nadolazećom olujom sklanja u kuću i zatvara prozore, 34-godišnji agronom iz Čapljine Nikola Mijić provjerava meteorološke modele, sprema fotoaparat i stativ te traži mjesto s kojeg će, na sigurnoj udaljenosti, dočekati trenutak koji traje tek djelić sekunde. Već više od deset godina fotografira munje, a upravo su nepredvidivost oluje, snaga prirode i činjenica da nikada ne može unaprijed znati što će se pojaviti pred objektivom ono što ga i danas tjera da ponovno izlazi na teren.

Mijić je po struci agronom, no njegov život teško je opisati samo jednim zanimanjem. Fotografija mu je najveća strast, bavi se planinarenjem i radioamaterizmom, član je Gorske službe spašavanja, a kada mu vrijeme dopusti odlazi i na kampiranje. Za GSS, kaže, teško da uopće može govoriti kao o hobiju.

„Rekao bih da je Gorska služba spašavanja više stil života“, kaže Mijić.

Među svim tim interesima posebno mjesto pripada fotografiranju olujnih sustava i njihova najspektakularnijeg proizvoda - munja. Aktivnije ih fotografira od 2015. godine, a među razdobljima kojih se posebno rado sjeća izdvaja godine provedene u potrazi za kadrovima na području Parka prirode Hutovo blato.

Privukla ga je moć prirode

Zanimanje za munje pojavilo se još mnogo ranije. Kao jedan od prvih izvora inspiracije Mijić spominje dokumentarne emisije BBC-ja i fascinaciju olujnim sustavima koji, unatoč današnjem znanju i tehnologiji, još uvijek nisu u potpunosti istraženi.

„U jednom jako kratkom trenutku imate priliku vidjeti svu moć prirode. U Bosni i Hercegovini fotografijom munja bavi se vrlo mali broj ljudi, a mene je uvijek privlačilo nešto što gotovo nitko drugi ne radi. Nisam nikada želio biti kopija, nego biti po nečemu autentičan“, govori Mijić.

Njegova fotografija nije od početka bila isključivo vezana uz munje. Počeo je pejzažnom fotografijom, a dramatični vremenski trenuci postupno su postajali sve važniji dio njegovih kadrova.

Ipak, iza upečatljivih fotografija ne stoji samo odlazak na teren i čekanje oluje. Pripreme počinju nekoliko dana unaprijed.

Mijić proučava meteorološke prognoze i računalne modele dostupne na internetu te na temelju njih pokušava procijeniti gdje će se razviti olujni sustav, s koje bi ga lokacije mogao fotografirati i, prije svega, može li ondje ostati siguran.

„Promatram odakle puše vjetar, temperaturu, tlak i mikroklimu. Vrijeme nije isto u Čapljini i Mostaru. Često imamo vrlo lokalne pljuskove s munjama. Većina olujnih sustava koji dolaze prema Hercegovini stiže iz smjera Dalmacije, ali se često do dolaska ovamo raspadnu. Zato, kada se pojavi prava prilika, pokušavam unaprijed znati gdje ću stati i kakav kadar želim“, objašnjava.

„Munje su nepredvidive“

Lov na munje zvuči uzbudljivo, ali Mijić više puta tijekom razgovora naglašava da je riječ o iznimno opasnoj vrsti fotografije.

Najvažnije je, kaže, oluju promatrati sa sigurne udaljenosti i imati zaklon.

„Bilo kakav siguran zaklon bolji je nego ostati na otvorenom polju. To može biti vozilo ili odgovarajući čvrsti objekt. Nikako se ne treba sklanjati pod stablo, ostajati na otvorenom polju ili koristiti kišobran. Munje su nepredvidive i ne znate gdje će udariti“, upozorava Mijić.

Upravo mu je iskustvo iz Gorske službe spašavanja dodatno razvilo svijest o prevenciji i ponašanju tijekom nevremena.

Najviše voli situacije u kojima se oluja može pratiti iz daljine.

„Tada možete vidjeti cijeli njezin tijek i tu snažnu izmjenu svjetla. Postoje munje koje u jednom trenutku mogu osvijetliti cijelo područje iznad vas i običan mrak pretvoriti gotovo u dan“, opisuje.

Posebno spominje takozvani „anvil crawler“, razgranatu munju koja se može proširiti kilometrima kroz gornje dijelove olujnog oblaka i stvoriti prizor nalik golemoj svjetlećoj mreži na nebu.

Stativ počeo pucketati

Iako se trudi držati pravila sigurnosti, tijekom više od deset godina bilo je i situacija u kojima je oluja pokazala koliko pogrešna procjena može biti opasna.

Jedan takav trenutak dogodio se prije otprilike pet godina.

„Svojom neopreznošću približio sam se dalekovodu i u jednom trenutku stativ je počeo pucketati. Na sebe sam navukao elektricitet. Stativ je nužan u ovoj vrsti fotografije, ali u takvoj situaciji postaje i vrlo loš predmet koji imate uza sebe. Čim sam čuo zvuk, udaljio sam se što sam prije mogao“, prisjeća se.

Srećom, nije bilo posljedica.

Još jedan neugodan susret s olujom dogodio mu se svega nekoliko dana prije razgovora. Kampirao je na području Blidinja i promatrao stvaranje oblaka iznad planinskih vrhova. U svega pola sata razvio se olujni oblak iz kojeg su počele sijevati munje.

Zbog još uvijek snažnog dnevnog svjetla nisu bile lako uočljive, sve dok se nije začuo snažan udar groma.

„Bilo je očito da je munja udarila vrlo blizu. Nakon toga sam se udaljio. Takve situacije nisu česte, ali mogu postati ozbiljan problem ako ne pazite i ako vas u tom trenutku ponese adrenalin“, kaže Mijić.

Fotografija iz Hutova blata koju posebno pamti

Koliko je munja tijekom godina fotografirao, ni sam ne zna. Snimaka je mnogo, ali broj onih koje smatra uistinu posebnima puno je manji.

Procjenjuje da ima dvadesetak fotografija na koje je posebno ponosan.

Među njima se izdvaja fotografija nastala 2018. godine na jezeru Škrka u Parku prirode Hutovo blato.

Snimljena je tijekom zalaska sunca, u uvjetima u kojima je munju posebno teško uhvatiti zbog velike količine prirodnog svjetla. Pritom nije koristio automatski okidač niti druge uređaje koji reagiraju na bljesak.

Fotoaparat je imao ekspoziciju od svega dvije sekunde.

Upravo u tom kratkom vremenu pojavila se munja između oblaka i tla.

„Sve se poklopilo. U prvom planu šaš se lagano njihao, a u pozadini su se razvijali olujni procesi. Čujete ptice, žabe i patke, a sve se događa jako brzo. Vi to samo promatrate s određene udaljenosti“, prisjeća se Mijić.

Ta mu je fotografija ostala kao jedan od trenutaka koji su potvrdili da su godine učenja, čitanja stručnih materijala, ulaganja u opremu i vremena provedenog na terenu imale smisla.

U jednoj večeri napravi 1500 fotografija, a nijedna ne uspije

Fotografiranje munja danas je moguće znatno pojednostaviti. Na tržištu postoje posebni senzori i okidači koji registriraju bljesak i automatski aktiviraju fotoaparat.

Mijić ih svjesno ne koristi.

„Takvi uređaji odrade velik dio posla za vas. S njima je lako fotografirati munju tijekom dana, u sumrak, a noću još lakše. Meni se time nekako gubi prava čar“, kaže.

Umjesto toga oslanja se na vlastitu procjenu oluje, ritam munja i unaprijed postavljene parametre fotoaparata.

Posljedica takvog pristupa je mnogo neuspjelih fotografija.

„Nekada cijelu večer napravim tisuću ili tisuću i pol fotografija, a da među njima nema nijedne kvalitetne. Ali kada na taj način, bez okidača, napravite jednu stvarno dobru fotografiju, upravo je to prava čar svega“, govori.

Takav način rada daje mu i veću kontrolu nad izgledom fotografije – od prednjeg plana i pejzaža do samog olujnog sustava u pozadini.

Fotografija mu još uvijek nije posao

Iako njegove fotografije imaju potencijalnu komercijalnu vrijednost, Mijić kaže kako ih još uvijek ponajprije radi zbog osobnog zadovoljstva.

Član je Fotokluba Mostar, a dobio je priliku svoje radove izlagati u Mostaru i drugim mjestima. Upravo mu reakcije posjetitelja pokazuju koliko ljude privlače prizori koje rijetko imaju priliku vidjeti iz takve perspektive.

„Dovoljno mi je da fotografiju netko vidi, da ne ostane samo na mom računalu. Volim kada netko pita kako je nastala i želi čuti cijelu priču iza nje. Novac mi nije toliko bitan“, govori Mijić.

Prema njegovim saznanjima, u Bosni i Hercegovini vrlo je malo fotografa koji se sustavno bave fotografiranjem munja. Postoje brojni zaljubljenici koji ih povremeno fotografiraju, ali smatra da je tek nekoliko ljudi aktivnije posvećeno upravo toj vrsti fotografije.

Interes publike ipak postoji.

U sklopu Fotokluba Mostar sudjelovao je i u edukaciji na kojoj se govorilo o nastanku i vrstama munja, fotografskim tehnikama i, posebno, sigurnosti prilikom fotografiranja oluja.

„Prostorija je bila puna, tražila se stolica više“, kaže.

Sljedeći cilj - oluje diljem BiH i regije

Nakon više od deset godina lov na munje mu, tvrdi, nije dosadio.

Naprotiv, sada želi otići korak dalje. Nabavio je kameru visoke rezolucije kako bi uz fotografije počeo stvarati i više videomaterijala te dokumentirati vlastiti način rada.

Plan mu je proširiti teren izvan poznatih lokacija u Hercegovini.

„Nije to samo Hutovo blato ili Čapljina. Želio bih snimati diljem Bosne i Hercegovine, ali i u susjednim zemljama, koliko mi slobodno vrijeme bude dopuštalo. Želim zabilježiti što više dramatičnih trenutaka i podijeliti ih s ljudima koji možda nemaju priliku vidjeti nešto takvo uživo“, kaže.

Upravo je neponovljivost svakog nevremena ono zbog čega se uvijek vraća.

„Ne može dosaditi. Uvijek je nešto novo – nova situacija, novi kadar, nova lokacija. Kada vidite munju, odmah vas tjera da sljedeći put tražite novi položaj, novo vrijeme i novi kut fotografiranja“, zaključuje Mijić.