Mirjana je jedina stanovnica ovog hercegovačkog sela, nekada je bilo dom tisućama ljudi

Divin kod Bileće nekada je bio mjesto u koje su se slijevali ljudi iz okolnih sela, a školsko zvono okupljalo stotine učenika. Danas je, prema pisanju Radio Bileće, gotovo potpuno opustjelo selo na tranzitnom putu, s tek jednom stalnom stanovnicom.

Starijim generacijama Divin je ostao u sjećanju kao mjesto života, rada i susreta. Do šezdesetih godina prošlog stoljeća imao je status općine, a obuhvaćao je sela Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje.

Na tom je području, prema sjećanjima mještana, živjelo oko 3.000 ljudi. Divin je imao osnovnu školu, dom zdravlja, poštu, matični ured, poljoprivrednu zadrugu, trgovine i ugostiteljske objekte. Danas su mnoge kuće napuštene, a nekadašnji svakodnevni život preživljava uglavnom u pričama onih koji su iz Divina otišli, ali mu se i dalje vraćaju.

Jedna od njih je Mirjana Bilinac, rođena 1956. godine u obitelji Jovović iz Divina. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici jer, kako se prisjeća, u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za svu djecu.

"Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin, tada je bilo punih osam velikih učionica, a u mom razredu bilo je oko trideset petoro vršnjaka. Kada bi se završila škola, prema Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece, tadašnji Divin vrvio je životom", prisjetila se Mirjana za Radio Bileću.

Divin je, kaže, imao sve što je tada bilo potrebno jednom mjestu: stalnog liječnika i stomatologa, poštu, matičnu službu, poljoprivrednu zadrugu, dvije kavane i trgovinu u kojoj se moglo pronaći gotovo sve. Ljudi su se bavili stočarstvom, obrađivali zemlju i uzgajali duhan, među kojim se posebno spominje hercegovački "ravnjak".

Mirjana se iz Divina odselila 1976. godine, ali se u rodni kraj vraća koliko god može.

"Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, ali šta ćeš", rekla je.

Slična sjećanja čuva i Petar Pero Ljubomirac, vlasnik nekada poznate kavane "Odmor". Njegov objekt bio je mjesto na kojem su se zaustavljali putnici, prolaznici i stanovnici okolnih sela. Kavana je otvorena 1981. godine, a Ljubomirac danas Divin opisuje kao mjesto koje je nekada bilo poput "mravinjaka".

"Četrdesetoro je ovdje noćilo svaku noć, puno je bilo – dvije kafane, dvije prodavnice, mjesna kancelarija, zemljoradnička zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica, sve je dolazilo ovdje. Vjerujte, sada zimi za deset dana dogodi se da ne svrati niko", ispričao je Pero.

Posebno se sjeća utorka, koji je u Divinu bio svojevrsni pazarni dan. Tada su stanovnici okolnih sela dolazili kupovati brašno, pšenicu i druge potrepštine, a djeci je, kaže, bilo gotovo nemoguće doći do trgovine od gužve.

"Kad sam završio osmi, mislim da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda. Dva odjeljenja petog i dva odjeljenja sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u prodavnicu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo", prisjetio se.

Od nekadašnje općine i mjesta punog života danas su ostali tragovi. Poljoprivredna zadruga zatvorena je početkom 2000-ih, a trgovina koju su mještani pamtili kao važnu točku okupljanja ne radi već godinama. U selo su stigli asfalt, struja i rasvjeta, ali je otišlo ono najvažnije – ljudi.

Poseban simbol promjene ostala je zgrada nekadašnje osnovne škole. Ondje više nema učenika ni školskog zvona. Prema pisanju Radio Bileće, objekt je ustupljen na korištenje kineskoj kompaniji čiji radnici sudjeluju u izgradnji hidroelektrane Dabar.

S fasade je nestala ploča s natpisom "Osnovna škola Sveti Sava", a ulaz danas krase kineska slova. Nekadašnje mjesto dječje graje tako je postalo slika demografskog sloma jednog kraja, u kojem je prošlost ostala živa tek u sjećanjima onih koji se još vraćaju otvoriti kuće svojih obitelji.