Koliko vrijedi optužnica, a koliko obustava istrage? Donosimo kako se mjeri rad tužitelja u BiH

Rad tužitelja u Bosni i Hercegovini nije samo pitanje pravne procjene, već i brojki. To jasno proizlazi iz Pravilnika o orijentacijskim mjerilima za rad tužitelja, dokumenta koji detaljno propisuje kako se mjeri učinak tužitelja i tužiteljstava u cijeloj zemlji.

U središtu tog sustava nalazi se jednostavna logika: svaki riješeni predmet ima svoju vrijednost, a rad tužitelja izražava se kroz postotak ostvarene norme.

Nije svejedno kako završava predmet

Prema pravilniku, predmet se ne vrednuje jednako ovisno o tome kako je završen. Tužitelj može predmet zaključiti nesprovođenjem istrage, obustavom istrage, podizanjem optužnice ili “na drugi način”, a svaka od tih odluka nosi različitu težinu.

Primjerice, za osnovne kaznene predmete:

180 obustava ili nesprovođenja istrage godišnje čini punu normu

120 optužnica za lakša djela čini normu

svega 30 optužnica za najteža djela (preko 10 godina zatvora) čini normu

Kod nekih kategorija razlike su drastične:

do 15.000 predmeta protiv nepoznatih počinitelja (KTN)

do 6.000 predmeta koji se odbacuju (KTA)

nasuprot samo nekoliko predmeta ratnih zločina ili teške korupcije

Pravilnik o Orijentacionim Mjerilima Za Rad Tužilaca u Tužilaštvima u Bosni i Hercegovini by Uredništvo hercegovina info

Što to znači u praksi

Kada se ove brojke prevedu u stvarni rad tužitelja, dobiva se slika koja otvara niz pitanja.

Primjer 1: Sitni kriminal vs. visoka korupcija
Tužitelj može riješiti, primjerice, 150 slučajeva sitnih krađa ili oštećenja imovine kroz obustavu ili brze odluke i time praktično ispuniti godišnju normu.

S druge strane, jedan predmet visoke korupcije, koji uključuje desetke svjedoka, financijske istrage i međunarodnu suradnju, može trajati godinu ili više i na kraju vrijediti tek dio norme, osim ako mu se posebno ne poveća vrijednost.

Primjer 2: Nepoznati počinitelj
Predmeti protiv nepoznatih počinitelja mogu se rješavati u velikim količinama. Ako nema dovoljno dokaza, predmet se zatvara i ulazi u statistiku.

Tako jedan tužitelj može “riješiti” stotine ili tisuće takvih predmeta, dok istovremeno složeni slučajevi ostaju otvoreni godinama.

Primjer 3: Organizirani kriminal
Kod organiziranog kriminala pravilnik dopušta da jedan predmet vrijedi i do 50 posto godišnje norme.

No to zahtijeva dodatne odluke, obrazloženja i suglasnosti. Bez toga, i najkompleksniji predmet ulazi u sustav s osnovnom vrijednošću.

Primjer 4: Više osumnjičenih = veća vrijednost
Ako predmet ima više osumnjičenih, njegova vrijednost raste za 10 posto po osobi, ali najviše do 100 posto.

To znači da predmet s deset osumnjičenih može vrijediti dvostruko više, ali i dalje mora proći kroz isti normativni okvir.

Tužiteljski rad u postocima

Godišnji rezultat rada tužitelja dobiva se matematički. Broj završenih predmeta dijeli se s normom, a rezultat se izražava u postotku.

U praksi, to znači da pravosudni rad postaje mjerljiv i usporediv – ali i potencijalno reduciran na statistiku.

Cilj pravilnika je efikasnost. No primjeri iz prakse pokazuju koliko je teško uskladiti kvantitetu i kvalitetu.

Brzo rješavanje velikog broja jednostavnih predmeta lako ulazi u normu. Složeni predmeti traže vrijeme, resurse i često ne donose “brze bodove”.

U takvom sustavu postavlja se ključno pitanje: što se zapravo nagrađuje – brzina ili temeljitost.

Između statistike i stvarnosti

Pravilnik pokušava uvesti red i mjerljivost, ali istovremeno otvara prostor za ozbiljnu raspravu o načinu funkcioniranja pravosuđa.

Jer iza svake norme stoji stvarni predmet, a iza svakog predmeta konkretni ljudi i posljedice.

I zato pitanje ostaje, može li se pravda doista mjeriti samo brojkama?