FOTO/VIDEO  Kamešnica nas je umorila, ali i oduševila. Izlet koji vrijedi svakog koraka i koji svakako preporučujemo

Protekli vikend odlučili smo provesti malo drukčije, dalje od gradske gužve i svakodnevice. Naš izbor za obiteljsko planinarenje pao je na Kamešnicu, planinu kod Livna.

Svaki put kada dođem u svoj rodni kraj pogled mi uvijek ode prema toj planini. Godinama sam je promatrala iz daljine, kao dio krajolika. Ovoga puta odlučila sam da je neću samo gledati, nego se i popeti na nju, uz iskrenu nadu da se neće morati angažirati pripadnici GSS-a.

Izbor je pao baš na dan kada je organiziran uspon “100 žena na Kamešnicu”. Krenuli smo sat i pol vremena ranije kako bismo izbjegli gužvu, što se na kraju pokazalo kao pametna odluka.

Na samom početku staze, već kod prve oznake za vrh Kamešnice, Konj, optimistično piše da je do cilja potrebno oko tri sata hoda. Nama je, očekivano, trebalo nešto više. Kada se ide s djecom, uz stanke, fotografiranje, uživanje u  prirodi i pokoje pitanje “koliko još ima”, vrijeme na planini ipak teče malo drukčije.

Krenuli smo iz sela Podgradina, odakle staza najprije vodi kroz predivnu bukovu šumu. Taj prvi dio uspona, koji je nama trajao otprilike sat i pol, možda i malo duže, ujedno je i najugodniji dio puta. Iako početkom svibnja nije bilo velikih vrućina, jasno je da ova šuma u ljetnim mjesecima itekako dobro dođe. Duboka hladovina koju ona pravi, uspon sigurno tijekom velikih vrućina čini podnošljivijim.

Posebnu ljepotu ovom dijelu staze daje potok koji vas prati gotovo cijelim putem kroz šumu. Njegov zvuk uz cvrkut ptica koji se čuje na svakom koraku, stvara pravi ugođaj zbog kojeg gradska užurbanost vrlo brzo ostane negdje daleko iza vas.

Ovaj dio puta još uvijek fizički nije zahtjevan i zaista je ugodan za hodanje. Staza se lagano penje kroz šumu, bez većih iznenađenja, pa je pogodna i za obitelji s djecom koje imaju barem malo volje za hodanjem. Ono što je posebno važno, staza je jako dobro označena. Markacije su česte i jasne, zbog čega je mogućnost da se izgubite gotovo zanemariva.

Pred sam kraj ovog šumskog dijela dolazi se do račvanja, gdje se put odvaja prema Sinju i prema vrhu Konj. I tu su oznake vrlo dobre, pa nema puno dvojbe kojim putem treba nastaviti. Mi smo, kao pravi entuzijasti i s još uvijek dovoljno optimizma u nogama, odabrali Konj, najviši vrh Kamešnice.

Na samom izlasku iz šume, prije nastavka uspona prema vrhu, dočekuje vas planinarska kuća “Pešino vrilo”. Kuća je dobila ime po obližnjem izvoru, koji je na ovoj stazi posebno važan jer je to posljednje mjesto s pitkom vodom prije uspona na Konj. Zato ne treba pretjerivati s količinom vode na samom početku puta prema Kamešnici, jer se zalihe ovdje mogu bez problema obnoviti.

A ako imate sreće kao mi, pa vas ondje dočekaju planinari PD Cincar, i Miki s tek skuhanom kavom, nastavak uspona odmah postane lakši.

Nakon kratkog predaha kod “Pešina vrila” i izlaska iz šume, počinje potpuno drukčiji dio uspona. Kamešnica se tu pokaže u sasvim novom izdanju. Hladovinu bukve i šumski put odjednom zamijene krš, otvoreni travnjaci, kamenjar i uspon koji traži više snage.

Jedan od najimpresivnijih trenutaka dolazi otprilike 15 minuta hoda od “Pešina vrila”, kada se popnete na prvi greben Kamešnice. Odatle se pruža možda i najljepši pogled cijele staze, na Livanjsko polje, Buško jezero, Mandek i Lipsko jezero.

Nećete pogriješiti ni ako odlučite svoj uspon završiti upravo ovdje. Pogled je toliko lijep da biste bez problema mogli satima sjediti i samo gledati pred sebe.

No mi smo ipak odlučili nastaviti prema vrhu. Za završni dio uspona treba računati na još otprilike dva sata hoda, a nama je upravo toliko trebalo do vrha. Čim se popnete na greben, Kamešnica pokaže svoje drugo lice. Nestaje šume, a pred vama je tada otvoren krški prostor. Tek tada zapravo shvatite da ste na ozbiljnoj planini.

Ovaj dio staze potpuno je drukčiji od šumskog uspona. Umjesto da se penjete ravno uzbrdo, što bi bilo puno teže, staza ide lijevo-desno u zavojima, što uspon čini lakšim, ali ne i laganim. Pod nogama su oštro kamenje i buseni trave, a gotovo cijelim putem izloženi ste suncu i vjetru.

Taj dio možda je i najzahtjevniji dio uspona. Težina u nogama tu se već puno jače osjeća, a potrebne su i češće kraće pauze.  Da zastanete, tjera vas i pogled koji vas s desne strane neprestano prati prema nepreglednom Livanjskom polju.

Kada svladate ovaj cik-cak uspon, izlazite na izduženi vršni dio Kamešnice, gdje se horizont otvara na obje strane planine. S jedne strane pogled se pruža prema Livanjskom polju, a s druge prema Sinju i dalmatinskom zaleđu. 

Od tog dijela do samog vrha staza više nije toliko strma, ali umor se već osjeti. Hodate po otvorenom terenu, Vrh Konj sve je bliže, ali potrebno je još malo hoda i pokoja kraća pauza. 

A onda, napokon, dolazak na vrh. Konj, najviši vrh Kamešnice, nalazi se na 1856 metara nadmorske visine, a pogled koji se s njega pruža vrijedan je svakog našeg koraka. Na vrhu smo se zadržali dovoljno dugo da odmorimo, nešto pojedemo, naparvimo koju fotografiju za Instagrama i jednostavno uživamo.

Povratak je išao istom stazom, ali s puno manje neizvjesnosti i puno brže jer je sada već sve izgledalo poznato. Ipak, ni silazak ne treba shvatiti olako. Nakon uspona noge su već umorne, a zbog strmog i kamenitog terena oprez je još potrebniji, osobito ako planinarite s djecom.

Kamešnica se na kraju pokazala kao odličan izbor za obiteljsko planinarenje, ali i kao planina koju ne treba podcijeniti. Prvi dio staze kroz šumu ugodan je i pitom, no završni uspon prema Konju ipak je puno zahtjevniji. Nije ga nemoguće svladati. Potrebno je samo malo kondicije. Ako idete s djecom, računajte i na sporiji tempo.

Ako bismo cijeli izlet morali sažeti u jednu rečenicu, onda bi to bilo da smo se pošteno umorili, ali i vratili puni dojmova.

I da, za naš uspon na Kamešnicu GSS nije trebao. A to je, uz osvojeni vrh, možda bio i najveći uspjeh dana.