Bosna i Hercegovina uvodi stroža pravila za fakultete nakon sramote s lažnim diplomama

Nakon afere “Klaster”, jedne od najvećih istraga o prodaji lažnih diploma u Bosni i Hercegovini, državni sustav visokog obrazovanja dobiva stroža pravila za akreditaciju visokoškolskih ustanova i studijskih programa.

Novim izmjenama precizirano je kada se akreditacija može izdati na pet, šest ili sedam godina, ali i kada se mora odbiti. Istodobno, izmjenom pravilnika o državnom registru akreditiranih ustanova izbrisan je ranije propisani rok za uspostavu elektroničkog registra, što otvara pitanje hoće li javnost doista dobiti brži i transparentniji uvid u stanje visokog obrazovanja.

Klaster natjerao vlasti na reakciju

Bosna i Hercegovina mijenja pravila u sustavu visokog obrazovanja nakon godina upozorenja na slabe kontrole, sporne akreditacije i aferu s lažnim diplomama koja je kulminirala operativnom akcijom “Klaster”. U “Službenom glasniku BiH”, broj 36/2026, objavljene su izmjene Odluke o normama kojima se određuju minimalni standardi u području visokog obrazovanja u BiH, kao i izmjene Pravilnika o vođenju Državnog registra akreditiranih visokoškolskih ustanova.

Riječ je o propisima koji na prvi pogled djeluju tehnički, ali u praksi uređuju jedno od najosjetljivijih pitanja u obrazovnom sustavu: tko može dobiti akreditaciju, koliko ona traje, kada se odbija i kako javnost može provjeriti koje su ustanove i studijski programi službeno akreditirani.

Prema Odluci o normama, minimalni standardi u području visokog obrazovanja u BiH zasnivaju se na Standardima i smjernicama za osiguranje kvalitete u Europskom prostoru visokog obrazovanja, poznatim kao ESG 2015. Time se formalno naglašava da sustav akreditacije u BiH mora pratiti europske standarde kvalitete.

Mijenja se trajanje akreditacija

Najvažnija izmjena odnosi se na trajanje akreditacije. Prema novim pravilima, visokoškolska ustanova ili studijski program mogu dobiti akreditaciju samo ako su svi kriteriji ocijenjeni kao “potpuno” ili “znatno” ispunjeni. Ako ustanova ili studijski program prvi put prolaze postupak akreditacije, akreditacija se izdaje na pet godina. Ako postupak prolaze ponovno, mogu dobiti akreditaciju na šest godina, ali samo ako su u prethodnom postupku bili akreditirani i ako su svi kriteriji tada bili ocijenjeni kao potpuno ili znatno ispunjeni. Najdulje trajanje akreditacije, sedam godina, moguće je samo ako su ispunjena oba prethodna uvjeta.

Drugim riječima, dulja akreditacija više se ne bi trebala podrazumijevati. Ona postaje svojevrsna nagrada za ustanove koje su i ranije dokazale kvalitetu i stabilnost u radu.

Mnogi će biti odbijeni

Još važnija izmjena odnosi se na odbijanje akreditacije. Prema novom tekstu, akreditacija se odbija ako je najmanje jedan kriterij ocijenjen kao “neispunjen” ili ako je više od polovice kriterija ocijenjeno kao “djelomično ispunjeno”. Akreditacija se odbija i ustanovi ili studijskom programu koji su ranije dobili “Pismo očekivanja”, ali nisu proveli preporuke Komisije stručnjaka, odnosno ako je i dalje najmanje jedan kriterij ostao djelomično ispunjen.

Ova formulacija posebno je značajna jer uvodi jasniji prag odgovornosti. Ustanova koja ne ispuni ni jedan ključni kriterij više ne bi trebala moći proći postupak akreditacije samo zato što su ostali segmenti ocijenjeni bolje. Time se formalno sužava prostor za proizvoljna tumačenja i za održavanje statusa akreditirane ustanove unatoč ozbiljnim manjkavostima.

Širi kontekst ovih izmjena ne može se odvojiti od afere “Klaster”. Tužiteljstvo BiH ranije je objavilo da su u tom predmetu prikupljeni dokazi o najmanje 49 visokoškolskih diploma čije će se poništenje tražiti u zakonom predviđenom postupku, uz tvrdnje da osobe koje su nezakonito kupovale diplome “u vrlo malom obimu ili čak nikako” nisu sudjelovale u procesu školovanja.

Hoće li se subjekti pridržavati novih pravila?

Sud BiH je, prema dostupnim informacijama, potvrdio optužnicu protiv 15 osoba i šest privatnih visokoškolskih ustanova zbog sumnji povezanih s trgovinom diplomama. Među kaznenim djelima koja se spominju u javno objavljenim informacijama su udruživanje radi činjenja kaznenih djela, zloupotreba položaja, nedopuštena trgovina i krivotvorenje isprava.

U javnosti su posebno odjeknuli navodi da su se diplome prodavale osobama koje nisu stvarno studirale, a pojedini mediji objavili su da su cijene diploma ovisile o vrsti i trajanju “studiranja”. Hercegovina.info je ranije pisala da su se u predmetu spominjale diplome iz medicine, prava, šumarstva, ekonomije i drugih struka, što dodatno pokazuje zašto problem lažnih diploma nije samo obrazovno, nego i sigurnosno, profesionalno i društveno pitanje.

Akcija “Klaster” imala je i hercegovački kontekst. U javno dostupnim objavama spominjale su se i visokoškolske ustanove s područja Mostara, a SIPA je u nastavku istrage provodila aktivnosti i na području Mostara, gdje je izuzimana dokumentacija od privatnih visokoškolskih ustanova.

Upravo zato nove izmjene propisa dolaze u trenutku kada je povjerenje javnosti u sustav visokog obrazovanja ozbiljno narušeno. Ako diploma može biti izdana bez stvarnog studiranja, tada problem nije samo u pojedincu koji ju je kupio, nego i u sustavu koji je omogućio da takva diploma nastane, bude evidentirana, korištena i eventualno priznata pri zapošljavanju.

Državni registar i gledanje kroz prste

Drugi važan dio novog regulatornog paketa odnosi se na Državni registar akreditiranih visokoškolskih ustanova u BiH. Pravilnikom je propisano da Registar predstavlja službenu evidenciju o akreditiranim visokoškolskim ustanovama i akreditiranim studijskim programima u Bosni i Hercegovini. Vodi ga Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete BiH.

Registar se vodi u pisanoj i elektroničkoj formi. U prvi dio Registra upisuju se podaci o akreditiranim visokoškolskim ustanovama, uključujući naziv, sjedište, oblik vlasništva, akt o osnivanju, rješenje o akreditaciji i razdoblje važenja akreditacije. U drugi dio Registra upisuju se podaci o akreditiranim studijskim programima, uključujući naziv programa, ciklus studija, ECTS opterećenje, akt o odobravanju izvođenja programa, rješenje o akreditaciji i razdoblje važenja akreditacije.

Posebno je važno da se upis u Registar ne provodi automatski. Prije upisa Agencija ocjenjuje je li pravomoćno ili konačno rješenje o akreditaciji visokoškolske ustanove, odnosno studijskog programa, usklađeno s normama i kriterijima iz Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH.

To znači da Registar nije samo administrativna lista, nego bi trebao biti završna kontrolna točka sustava akreditacije. Tek kada ustanova ili program prođu postupak i kada se utvrdi usklađenost s propisanim normama, podaci se upisuju u službenu državnu evidenciju.

Pravilnik predviđa i javnu dostupnost podataka. Agencija sastavlja Listu akreditiranih visokoškolskih ustanova, koja predstavlja izvod iz Registra, redovito ju ažurira i objavljuje na svojoj internetskoj stranici. Ažurirana lista mora se najmanje jednom godišnje objaviti u “Službenom glasniku BiH” i najmanje dva puta godišnje u trima visokotiražnim dnevnim novinama dostupnima na cijelom području BiH, u pravilu prije početka prvog i drugog upisnog roka.

Agencija na svojoj stranici već objavljuje listu akreditiranih visokoškolskih ustanova u BiH, a za pojedine ustanove dostupni su i dokumenti iz procesa akreditacije, uključujući izvješća komisija, preporuke i rješenja o upisu u Državni registar.

No upravo kod elektroničkog registra pojavljuje se najzanimljiviji paradoks. Izmjenom Pravilnika iz 2026. godine briše se ranije propisani rok prema kojem je elektronički registar trebao biti uspostavljen u roku od godinu dana. Umjesto toga, sada se navodi da će elektronički registar biti uspostavljen “po ispunjenju potrebnih tehničkih, organizacijskih i financijskih pretpostavki za njegovu implementaciju”.

To je važna promjena. Dok se jednim propisom pooštravaju uvjeti akreditacije i precizira kada se akreditacija odbija, drugim se propisom iz pravnog teksta uklanja konkretan rok za digitalnu evidenciju koja bi trebala povećati transparentnost sustava. Elektronički registar, prema samom Pravilniku, trebao bi omogućiti unos akata u PDF formatu, generiranje uvjerenja i izvještaja te bilježenje svake promjene, vremena promjene i osobe koja ju je izvršila.

Upravo takav sustav bio bi važan nakon afere “Klaster”, jer bi studentima, roditeljima, poslodavcima, institucijama i javnosti omogućio jednostavniju provjeru statusa visokoškolskih ustanova i studijskih programa. U zemlji u kojoj su lažne diplome postale predmet kaznenih istraga, digitalan, ažuran i pretraživ registar nije samo tehničko pitanje, nego jedan od ključnih alata javne kontrole.

Studenti imaju pravo znati što upisuju

Za studente i njihove obitelji to znači mogućnost da prije upisa provjere je li ustanova akreditirana, koliko akreditacija vrijedi i koji su programi obuhvaćeni. Za poslodavce to znači veću sigurnost pri provjeri obrazovnih kvalifikacija kandidata. Za institucije to znači jasniji temelj za priznavanje diploma, zapošljavanje i daljnje postupke. Za javnost to znači manje prostora za sive zone u kojima ustanove mogu djelovati bez dovoljno jasnog uvida u njihov stvarni status.

Međutim, bez preciznog roka za uspostavu elektroničkog registra, ostaje pitanje kada će taj alat zaista zaživjeti u punom kapacitetu. Formulacija o “tehničkim, organizacijskim i financijskim pretpostavkama” može biti razumljiva iz administrativnog kuta, ali istodobno ostavlja prostor da se proces odgađa bez jasnog krajnjeg datuma.

Zato se novi propisi mogu promatrati iz dva kuta. S jedne strane, država nakon afere s lažnim diplomama uvodi stroža i jasnija pravila akreditacije, precizira trajanje akreditacije i utvrđuje uvjete za odbijanje. S druge strane, alat koji bi trebao osigurati veću javnu transparentnost, elektronički registar, ostaje bez konkretnog roka.

Nakon “Klastera” više nije dovoljno samo tvrditi da sustav postoji. Javnost sada traži dokaz da sustav može prepoznati, spriječiti i sankcionirati zloupotrebe. Novi standardi i registar mogu biti korak u tom smjeru, ali njihova stvarna vrijednost ovisit će o provedbi, radu akreditacijskih komisija, postupanju Agencije i spremnosti nadležnih obrazovnih vlasti da ne toleriraju ustanove koje ne ispunjavaju minimalne uvjete.

U protivnom, BiH bi mogla dobiti strože propise na papiru, ali bez dovoljno brzog, javnog i digitalnog mehanizma koji će građanima omogućiti da provjere vrijedi li diploma, tko ju je izdao i pod kojim uvjetima je ustanova dobila akreditaciju.